Page 317 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Tammy i ja naučili smo sljedeće: ako si postavimo to pitanje - i ako istinski

želimo doći do odgovora na nj (ma koliko taj odgovor možda bio užasan ili
sramotan) - onda će iz dubine našega uma izroniti sjećanje na neki krivi potez ili
neku glupost koju smo učinili, i to uglavnom ne tako davno. Kada se to dogodi,
možete se vratiti partneru, reći mu (joj) zašto ste idiot i iskreno se ispričati, a on
(ili ona) može učiniti to isto i također se iskreno ispričati. Tako ćete vas dvoje
idiota vjerojatno moći opet razgovarati. Možda je upravo to prava molitva, kada
se zapitamo: što sam krivo učinio i što mogu učiniti da barem malo popravim

situaciju? No morate to pitati otvorena srca, spremni i za strašnu istinu. Morate
biti spremni i za ono što ne želite čuti. Jednom kada odlučite učiti iz vlastitih
pogrješaka zato da ih možete ispraviti, otvarate kanal za komunikaciju sa svim
mislima koje razotkrivaju istinu. Možda je to isto kao kada se posavjetujete s
vlastitom savješću. Možda je to na neki način isto kao i kada razgovarate s

Bogom.
Eto, u tom duhu i s listom papira pred sobom postavio sam si pitanje: Što mi
je činitis novopronađenom svjetlosnom olovkom? Pitao sam to kao da doista
želim pronaći odgovor. Čekao sam odgovor, a za to vrijeme u meni se vodio
razgovor između dva različita elementa mene sama. Istinski sam razmišljao - ili

slušao, u duhu 9. pravila („Pretpostavite da osoba koju slušate možda zna nešto
što vi ne znate"). To pravilo možete primijeniti i na sebe, jednako kao i na druge.
Naravno, ja sam i postavljao pitanje i davao odgovor, no ta dva dijela mene bila
su različita. Nisam znao kakav će odgovor biti. Čekao sam da se pojavi
na pozornici moje mašte. Čekao sam da riječi iziđu iz praznine. Kako se netko
može domisliti nečemu što će ga iznenaditi? Kako može ne znati što misli?

Otkuda dolaze nove misli? Tko ili što ih misli?
Budući da sam netom dobio na dar svjetlosnu olovku (od svih mogućih stvari
koje sam mogao dobiti!) koja u mraku može ispisivati rasvijetljene riječi, htio
sam je upotrijebiti na najbolji mogući način. Postavio sam pravo pitanje i gotovo

sam istoga časa dobio ovaj odgovor: Zapiši riječi koje bi želio nositi urezane u
duši. To sam i učinio i učinilo mi se prilično dobro - iako priznajem da je malo
previše naginjalo romantici - ali bilo je u skladu s igrom. Onda sam povećao
ulog. Odlučio sam si postaviti najteža pitanja kojih sam se mogao sjetiti i zatim
čekati odgovore. Na kraju krajeva, ako već imate Svjetlosnu olovku, onda njome
trebate odgovarati na Zahtjevna pitanja. Evo kako je glasilo prvo: Što bih sutra

trebao činiti? Došao je ovaj odgovor: Što više dobra u što manje vremena. I s
ovim sam bio zadovoljan - ambiciozan cilj povezao sam sa zahtjevima
maksimalne učinkovitosti. To je dostojan izazov. Drugo je pitanje bilo u istome