Page 116 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ustao sam, polako, drzeci se rukama za zidove, oslanjajuci se dlanovima o sluzave izbocine,
zelio sam da stojim. Još se nadam, trazice me, doci ce, dan je tek poceo, trenutak slabosti nece
me ubiti, i dobro je što ga se stidim.
I cekao sam, cekao, u hodu dugih casova odrzavao vatru nadanja, tješio se bolom i vrelim
ranama, osluškivao korake i ocekivao da se otvore vrata, da mi dodje samo glas, i noc je pala,
znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren,
budio se bez zelje da sjednem na kamen, i jeo ujutro Dzemalovu hranu, i opet cekao, dani su
prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuca, i nisam više znao da li sam cekao.
Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora cekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje
kosti, u vrucici što me zgrijavala i odvodila na cas iz groba, tada sam, kazem, razgovarao sa
bratom Harunom.

Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomicnom, cutljivom. Vidio sam mu samo
oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima.
Sad smo jednaki, nesrecni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam,
i kako si cekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci,
mislio da se tebe ticu, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije
upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene,
volio bih bar da to nisam vidio. Ti si cekao mene, ja sam cekao Hasana, nismo docekali, nikad
niko ne doceka, svako uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo, brate
Harune.

Kunem se vremenom, koje je pocetak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

- Je li neko dolazio? - pitao sam Dzemala po navici, ne nadajuci se više.
- Nije. Niko.

Htio sam da se nadam, ne moze se zivjeti bez cekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam
strazarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, porazen, sve tiši. Gubio sam osjecaj
zivljenja, nestajala je granica izmedju jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam
slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna
mogli odvesti u zator, zivio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije
bilo budjenja, nisam znao za njega. I Dzemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i
kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage.

Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se
sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zivotno kolanje
presušuje, i ostaje tanki koncic nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznacajniji. I onda se
ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.
A kad je jednom, u tom venjenju bez vremena, jer se kidalo ne uspostavljajuci se kao trajanje,
Dzemal rekao nešto kroz otvor na vratima, nisam odmah shvatio šta kaze, ali sam znao da je
znacajno. Probudio sam se i razumio: prijatelji su mi donijeli darove.

- Koji prijatelji?
- Ne znam. Dvojica. Uzmi.

Znao sam, nije trebalo ni da pitam, znao sam i da ce doci. Znao sam odavno, cekanje je bilo
dugo, ali sam znao.