Page 123 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- U toliko gore. Jer je samo to nemoguce.

Ishak! Drugi, drugaciji, a isti kao i onda. Sve drugacije a isto. Ishak koji ne odgovara vec pita,
koji pita da bi postavio zagonetke, koji postavlja zagonetke da bi ih ismijao. Neuhvatljiv. Idi,
rekao bi mi kao nekad, kad ne bi bilo smiješno, jer ne mogu da odem. On moze. Izaci ce, ako
htjedne, cudo bi se desilo i nestalo bi ga, uzalud bi ga trazili, ne bi ga zadrzali zidovi, ne bi ga
zadrzali strazari, niko mu ništa ne bi mogao. Neuhvatljiv, kao i njegova misao. Otici ce bez
odgovora, iako ga zna, a nece da kaze. Ostavlja me razbijena, uvijek, pomuti u meni sve što
znam, i uzalud mi je poslije jasno šta je trebalo odgovoriti, jer nisam odgovorio, nisam
mogao, više sam u tim trenucima vjerovao njemu nego sebi, uzalud i zato što ni sebi ne
vjerujem bez njega, bojim se da bi pobio svako moje mišljenje, kad bi ga cuo, zato cutim, a
mogao bi ga sacuvati samo ako ga pred njim odbranim. A to ne smijem. On misli drukcije
nego ja, njegova misao ide neocekivanim putevima, neobavezna je, drska, ne poštuje što ja
poštujem. On se u sve zagleda slobodno, ja pred mnogo cime zastajem. On razbija a ne gradi,
kazuje šta nije a ne šta jest. A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve,
nicemu ne tezi, ništa ne brani. Teze je nešto braniti nego napadati, jer ono što se ostvaruje
neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.
Rekao sam, pokušavajuci da se odbranim:

- Zivot uvijek tezi nanize. Potreban je napor da se to ne dopusti.
- Zamisao ga vuce nanize, jer pocinje da se suprostavlja sama sebi. A onda se stvara nova
zamisao, suprotna, i dobra je sve dok ne pocne da se ostvaruje. Nije dobro ono što jest, vec
ono što se zeli. Kad ljudi pronadju lijepu misao, trebalo bi da je cuvaju pod staklom, da se ne
isprlja.
- Onda nema nikakvih mogucnosti da uredimo ovaj svijet? I sve je samo zabluda i vjecni
pokušaj?

Nije odgovorio. Rekao je cudnu misao, u pocetku cudnu, poslije mi je bilo svejedno.

- I ovo je svijet. Mi smo u podzemlju. Urediti ga, znaci uciniti da bude gori.

Tada je poceo besmisao. Cinilo mi se da sam ga svjestan, ali nisam mogao da se otmem.Bilo
je neke neodoljive slasti u tom nicemu, u plutanju bez napora i cilja. List što plovi niz
neodgovornu maticu. Rasterecena misao koja se ne grci. Cudljiva i lijepa igra bez svrhe.
Lebdenje bez straha. Hir za koji se ne kaješ, ugodno i neizbjezno moranje, kao disanje, kao
tok krvi.

- Za koga da bude gore? - pitao sam nezabrinuto.
- Za nas. Za njih. Zatvaracemo jedni druge. Naviknucemo. Pretvoricemo se u krtice, u slijepe
miševe, u škorpione.
- Necemo ni izlaziti. Zavoljecemo tišinu, i mrak.
- Necemo izlaziti. Ostacemo ovdje vjecno. Ne mozemo bez vjecnosti.
- Necemo zaboravljati jedni druge.
- Zatvaracemo protivnike gore, protjerivacemo ih na zemlju. I zaboravicemo na njih.
- "Kad budu izvadjeni iz pakla, bice baceni u rijeku zivota".
- Bice nesrecni gore. Vikace: "Dajte nam malo mraka. Bili smo sa vama!"
- A mi cemo im reci: "Trazite sebi mrak! Stvorite ga sami!"
- Kako ce biti nesrecni! Vikace: "Oslobodite nas! Pustite nas dole". A mi cemo im reci: "Sami
ste krivi. Niste nam vjerovali".
- Sami ste krivi. Ostanite gore.