Page 254 - Meša Selimović - Tvrđava

Zupcani su isli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zasto ih
vode? sta su ucinili?

Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju, cuteci.

A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.

I njih prate majke, ocevi, sestre, djevojke. Placu, ili cute ubijeno.

Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o sinovima, ili se jos
nada?

Koji ce poginuti od ovih sto odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U
besarabijskim sumama? Na dalekim nepoznatim poljima?

Gledao sam, ozaloscen. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao
aga, i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od
sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih zena? Jesu li ovdje
sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca, je li Husein
Pismis, Smail Sovo, Avdija Suprda?

Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.

Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli, nece se vratiti. Ni moji drugovi nisu se
vratili. Izginuli su, svi.

Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem, kad odrastu?

Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi?

Vjerovatno hoce, ali u to necu da vjerujem.

Necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.