Page 249 - Meša Selimović - Tvrđava

A onda me ledeni znoj oblio zbog misli sto mi je kao munja sijevnula u glavi. A
ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo
poziv na osvetu?

Ne, necu tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je
trazio da nasa rijec, kakva bilo, bude posljednje sto cuje. Zaboravio je osvetu
u predsmrtnom casu, i sjetio se onog sto je volio a krio.

Ili se sjetio tek posto je zelju za osvetom saopstio Osmanu, umiren, siguran da
ce dug biti surovo vracen.

Nisam saznao, obojica su cutali, jedan mrtav, drugi ziv ali nepovjerljiv, a zelio
sam da znam, rijetko sam kad nesto toliko zelio, kao da bi mi to saznanje
otkrilo mnoge tajne o ljudima.

Vidio sam smrt mocnog covjeka, ubila ga je tuga, vidio sam mozda, ubistvo iz
daljine, vidio sam ljudsku mrznju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na
jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Kao da je o tome visio sav moj zivot.

Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je
plemenitije. I ljepse: tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot.

19. Tvrdjava

Gledao sam zvijezdu vecernjacu, u tudjoj noci, u tudjoj zemlji, tuzan.

I mislio, izgubljeno:

zvijezdo poznata,
ne poznajem te.

Prepoznao sam sve, i sebe, vrativsi se u zavicaj.

Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.

Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni:

bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je
moja misao osakacena, bez krila.