Page 367 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

o životu ne može biti potpuna dok zanemarujemo

ostale oblike svijesti. U svakom slučaju oni
onemogućavaju prenagljene zaključke o granicama

zbiljskog.

Sve moje znanje uvjerava me u to da je svijet ove
naše svijesti samo jedan od mnogih postojećih

svjetova svijesti, i da ti drugi svjetovi sadrže
iskustva koja su značajna i za naš život . . .

Osvrnem li se na vlastita iskustva te vrste, moram

priznati da se ona svode na vrstu pronicljivosti kojoj
moram pripisati neko metafizičko značenje.

Temeljni ton toga uvijek je neko pomirenje, baš kao da

su se suprotnosti svijeta, kojih su opreke i sukobi izvor
svih naših muka i nevolja, stopile u jedno. Ne samo da

one, kao suprotne vrste, ne pripadaju istom rodu, već
jedna vrsta, ona plemenitija i bolja, sama je po sebi rod i

upija i usisava svoju opreku u sebe. Znam, ta je misao
logički nejasna, no ne mogu se osloboditi njezina

utjecaja. Osjećam da ona mora nešto značiti, nešto
poput onoga što znači Hegelova filozofija kad bi ju se

moglo jasnije pojmiti. Tko ima uši, neka čuje. Meni je ta
misao pojmljiva samo u umjetno izazvanom mističkom

stanju uma.

Koji čitatelj Hegela može sumnjati da je ta ideja o
savršenom Biću koje apsorbira u sebe sve svoje

različitosti, temeljna ideja sve njegove filozofije,
vjerojatno posljedica istaknutosti u njegovoj svijesti

sličnih mističkih stanja koja su u većine ljudi

podsvjesna? Ta je ideja karakteristična za mističko
stanje svijesti, i Hegelovu je intelektu nedvojbeno

mistički osjećaj nametnuo zadatak da je iskaže.