Page 368 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Spomenuo sam prijatelje koji vjeruju u otkrivenje

izazvano narkozom. Za njih je ono monistički uvid u
kojemu se čini da je drugo u svojim različitim oblicima

utopljeno u Jednom.«
»U taj sveobuhvatni rod«, piše jedan od njih, »ulazimo

zaboravljajući i zaboravljeni i otada svatko je sve u
Bogu. Nema ničeg višeg, ničeg dubljeg, ni drugog doli

života u kojemu smo utemeljeni. Ostaje Jedno, mnogo
se mijenja i prolazi i svatko od nas jest onaj koji

ostaje. .. To je krajnja granica... Kao što je nedvojben
bitak - otkuda sva naša briga potječe - tako je nedvojben

i sadržaj, s onu stranu dvojstva, antiteze ili brige, gdje

sam ja pobijedio u osami iznad koje ne stoji Bog.« (B. P.
Blood: The Anaestetic Revelation and the Gist of

Philosophy, Amsterdam, New York 1874).

Xenos Clark, rano preminuli (u Amherstu 80-ih godina)
filozof također je doživio takvo otkrivenje.

»Prije svega«, pisao mi je jednom, »slažem se s

gospodinom Bloodom da je otkrivenje, štogod ono bilo,
ne-emocionalno.
Ono je, kako kaže Blood, jedini dostatni uvid u to

zašto, ili ne zašto, već kako prošlost gura naprijed

sadašnjost i kako je usisava praznina budućnosti...
Ono je posvećenje prošlosti. Prava tajna je to stalno

izlistavanje sadašnjosti iz same sebe, pri čemu ipak
nikada ne istekne... Mi naprosto punimo rupu zemljom

koju smo iz nje iskopali . . .
Obična filozofija je poput psa koji slijedi vlastiti trag. Što

dulje traga, to će uvijek dalje trčati, a nos mu nikada
neće dostići pete. Tako je i sadašnjost neminovni

svršetak i ja uvijek kasnim da je shvatim. No, u

trenutku kad se budim iz narkoze, baš tada, prije no
što počnem ponovo živjeti uhvatim, tako reći...