Page 28 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Nisam te želio prestrašiti. Htio bih samo znati -
- No?
- Kad smo se našli. I gdje?
- Kad smo se našli za što? - upitala je.
- Mislim, prvi put.
Znao je da se ona sada u mraku mršti. Objasnio je. - Prvi put kad smo se uopüe našli, gdje
je to bilo i kada?
- Pa, bilo je to kod - Ušutjela je.
- Ne znam - rekla je.
Osjetio je studen. - Ne možeš se sjetiti?
- Bilo je to tako davno.
- Prije samo deset godina, to je sve, prije samo deset godina.
- Ne uzbuduj se, nastojim se sjetiti. - Nasmijala se þudnim smijehom koji se dizao i dizao.
- Smiješno, baš smiješno da se ne možeš sjetiti gdje si srela svoga muža ili ženu.
þ
þ
Ležao je i polako trljao o i, þ elo i zatiljak. Držao je obje ruke povrh o iju i postojano
pritiskao kao da želi utisnuti sjeüanje na pravo mjesto. Odjednom je važnije od iþega drugog u
životu bilo to da se sjeti gdje je upoznao Mildred.
- Nije važno. - Sada je bila u kupaonici i þuo je kako voda teþe i kako je ona guta.
- Ne, stvarno nije - rekao je.
Pokušao je izbrojiti koliko je puta gutnula, pa se sjetio posjeta one dvojice muškaraca þija
su lica bila poput cinkova oksida i koji su u svojim ravnim usnama imali cigarete te zmije
elektronskog oka koja se spuštala jedan sloj za drugim, sloj noüi, kamena i nepokretne izvorske
vode, pa je poželio da joj dovikne: koliko si ih noüas uzela? Kapsula! Koliko üeš ih još uzeti a da
niti ne znaš? I tako dalje svakoga sata, ili možda ne noüas nego sutra. A ja neüu veþeras spavati,
ni sutra neüu, ni bilo koje noüi još zadugo, otkako je ovo poþelo. I pomislio je na to kako ona leži
na krevetu a dva operatora stoje nad njom, ne pognuti od brige nego onako uspravno, prekriženih
ruku. I sjetio se da je tada razmišljao da on, ako ona umre, sigurno neüe plakati. Jer to bi bilo
umiranje nepoznatog, neke face s ulice, novinskog lika, i to je sve odjednom bilo tako ružno da je
bio poþeo plakati, ne zbog smrti nego zbog neplakanja zbog smrti, glupi prazni muškarac pored
glupe prazne žene koju gladna zmija þini još praznijom.
Odakle tolika ispražnjenost, upitao se. Tko vas to prazni? I onaj grozni cvijet prije neki
dan, onaj maslaþak! On je sve rezimirao, zar ne? "Sram vas budi! Niste ni u koga zaljubljeni!" A
zašto ne?
Dobro, kad smo veü kod toga, nije li izmeÿu njega i Mildred zid? Doslovce, ne jedan nego
ü
þ
tri, zasad! I to skupa zida! I svi oni stri evi, strine, brati i, ne akinje, ne aci što žive u tim
ü
ü
zidovima, to blebetavo krdo þovjekolikih majmuna samo isprazno priþa, priþa i priþa, i to glasno,
glasno, glasno. Otprve ih je prozvao ro acima. "Kako je danas stric Louis?" "Tko?" "A strina
ÿ
Mande?"
Najkarakteristiþnija Mildredina slika koje se sjeüao bila je zapravo slika curice u šumi bez
drveüa (þudno, doista) ili, bolje, djevojþice izgubljene na nekoj visoravni gdje je nekoü raslo
drveüe (njihovi su se obrisi mogli naslutiti), a koja sjedi nasred "dnevne sobe". Dnevna soba -
kako li je dobro pogoÿen taj naziv! Kad god bi ušao, zidovi su uvijek nešto priþali Mildred.
- Nešto se mora uþiniti!
- Da, nešto se mora uþiniti!
- Pa, nemojmo samo stajati i priþati!
- Uþinimo nešto!
- Toliko sam ljut da bih mogao pljunuti!