Page 30 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Koju djevojku iz susjedstva?
- Znaš, onu srednjoškolku. Zove se Clarisse.
- Ah, da - kazala je njegova žena.
- Nisam je vidio veü nekoliko dana - da budem precizan, þetiri dana. Jesi li je ti vidjela?
- Ne.
- Kanio sam ti priþati o njoj. ýudno.
- Oh, znam na koju misliš.
- I mislio sam da üeš je znati.
- Nju - kazala je Mildred u mraþnoj sobi.
- Što je s njom? - upitao je Montag.
- Mislila sam ti reüi. Zaboravila, pa zaboravila.
- Reci mi sada. Što je?
- Mislim da je otišla.
- Otišla?
- ýitava se obitelj nekamo preselila. Ali ona je otišla zauvijek. Mislim da je mrtva.
- Neüe biti da govorimo o istoj djevojci.
- Ne. Ista je to djevojka. McClellan. McClellan. Pregazio ju je auto. Prije þetiri dana.
Nisam sigurna, no mislim da je mrtva. Bilo kako bilo, obitelj se odselila. Ne znam, ali mislim da
je mrtva.
- Nisi u to sigurna?
- Ne, nisam sigurna. Gotovo sigurna.
- Zašto mi to ranije nisi rekla?
- Zaboravila.
- Prije þetiri dana!
- Posve sam zaboravila.
- Prije þetiri dana - rekao je tiho, ležeüi i dalje.
Ležali su tako u mraþnoj sobi, nepomiþni oboje. - Laku noü - kazala je.
ýuo je tiho šušketanje. Pomaknula je ruke. Elektroniþki naprstak, dotaknut njezinom
rukom, pokrenuo se na njezinu jastuku poput bogomoljke. Sad je opet dospio u njezino uho;
zujao je.
Osluhnuo je: njegova je žena ispod glasa pjevušila.
Pred kuüom se pokrenula sjenka, jesenski je vjetar puhnuo pa zamro. No još je nešto þuo
u tišini. Bilo je to nešto nalik dahu izdahnutu u prozor. Bilo je to poput slabašnog üuha
zelenkastog svjetlucavog dima, pokret jednog jedinog golemog listopadskog lista što ga vjetar
odnosi preko tratine sve dalje.
Pas, pomislio je. On je noüas tamo vani. On je noüas tamo vani. Da otvorim prozor...
Nije otvorio prozor.

Ujutro ga je tresla groznica.
- Ne možeš biti bolestan - kazala je Mildred. Od vruüice je sklopio oþi. - Da.
- Ali sinoü ti je bilo dobro.
- Ne, nije. - ýuo je kako "roÿaci" viþu u salonu. Mildred je zaþudo stala uz njegovu
postelju. Osjetio je da je ondje, vidio ju je ne otvarajuüi oþi: njezinu kosu spaljenu kemikalijama
poput lomne slame, oþi s nekakvom mrenom, nevidljivom ali nasluüenom negdje daleko iza
zjenica, narumenjene napuüene usne, tijelo od silnih dijeta tanko kao u bogomoljke i put poput
bijele slanine. Nije pamtio da je ikad izgledala drukþije.