Page 382 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 382
ti ne postojiš za vreme niti ono za tebe. O more, daleko od tebe, mi, evo, sedimo i pričamo;
tebi lete naše misli i naša ljubav, izrično i glasno te prizivamo: da budeš prisutno u našoj
pripoveci, kao što si u tajnosti uvek uz nas bilo, kao što si i sad i kao što ćeš uvek biti...
Hučna pustinjo, što se protežeš bleda, svetlosiva, puna gorke vlage čiji slani ukus prianja za
naše usne. Idemo, idemo po gipkom tlu, posutom algama i malim školjkama, uši nam obavija
vetar, veliki, široki i blagi vetar, koji promiče prostorom slobodno, neometano i nezlobivo, i
od koga nam je glava malo zaglušena, — putujemo, putujemo i gledamo kako nam ližu noge
penušavi jezici mora čiji talasi jure napred da bi se začas opet unazad razlili. Udara more o
bregove, talas za talasom se propinje i šušti kao svila po plitkoj obali, i tu, i tamo, i kraj
peščanih sprudova — i ta zbrkana, opšta huka zatvara svojim blagim šumorom naše uvo za
svaki drugi glas na svetu. Čovek je potpuno dovoljan samom sebi, svesno sve zaboravlja...
Zatvorimo oči u zaklonu večnosti! Ali ne, pogledaj, tamo dole, u penušavom sivozelenom
prostranstvu, koje se u ogromnoj smanjenosti gubi prema horizontu, stoji, eno, jedno jedro.
Tamo? Šta znači to tamo? Na kolikom rastojanju? Daleko ili blizu? To ne znaš. Neka
vrtoglavica nas ometa da to procenimo. Da bi mogao reći koliko je ta lađa udaljena od obale,
morao bi znati njenu stvarnu veličinu. Mala i bliska ili velika i daleka? U neizvesnosti, tvoj
pogled se obara, jer nemaš u sebi organe i čula koji bi te obavestili o prostoru... Idemo,
idemo — koliko to već idemo? Dokle? Ko bi to znao. Naš korak ništa ne menja, tamo je isto
kao i ovde, pre isto što i sada i zatim; u neizmernoj jednoličnosti prostora utapa se vreme,
kretanje od jedne do druge tačke nije više kretanje kad je svud oko nas jednoličnost, a gde
kretanje nije više kretanje, tu nema vremena.
Učitelji srednjeg veka tvrdili su da je vreme iluzija, da je njegovo proticanje pod vidom
uzročnosti i posledice samo rezultat ustrojstva naših čula, a da je pravo stanje stvari jedno
nepromenljivo sad. Da li se šetao pored mora učeni čovek koji je prvi došao na tu misao —
okusivši na svojim usnama blagu gorčinu večnosti? U svakom slučaju mi ponavljamo da su
ovo slobodna razmišljanja u časovima odmora, maštanja u dokolici, kojih se moralan čovek
isto tako brzo zasiti kao krepak čovek odmaranja u toplom pesku. Kritikovati sredstva i
oblike ljudskog saznanja i dovoditi u pitanje njihovu vrednost — bilo bi apsurdno,
nečasno, neprijateljski, kad bi u tome bilo ma čega drugog sem težnje da se razumu ukaže na
granice koje on ne može prekoračiti, a da ne navuče na sebe krivicu što je zanemario svoje
prave zadatke. Čoveku kao što je Setembrini možemo biti samo zahvalni što je mladom
čoveku čija nas sudbina zanima, i koga je on jednom prilikom vrlo fino nazvao »siročetom
života«, s pedagoškom odlučnošću okarakterisao metafiziku kao »zlo«. I mi ćemo uspomeni
jednog nama dragog pokojnika najbolje odati poštovanje, ako kažemo da smisao, svrha i cilj
kritičkog principa može i sme biti samo jedan: misao o dužnosti, imperativ života. Da,
zakonodavna mudrost, postavljajući kritički granice razumu, pobola je na tim istim
granicama zastavu života i proklamovala kao vojničku dužnost čovekovu da služi pod tom
zastavom. Treba li mladog Hansa Kastorpa opravdati i pretpostaviti da ga je u njegovom
poročnom ekonomisanju vremenom i u njegovoj opasnoj igri sa večnošću učvrstila činjenica
da se ono što je jedan melanholični razmetljivac nazvao preteranom revnošću njegovog
rođaka-vojnika završilo smrću?