Page 404 - Vladimir Pištalo- Tesla portret među maskama
P. 404
Vladimir Pištalo
Lakonogi Džon Mjuer i Vivekananda, vilinskih očiju su se poklonili
tako duboko da su kosom pomeli pod.
Tesla je mirisao sveži električni vazduh. Oživljeni parket je zaiskrio.
- Šta je ovo? - upitao je uzrujano.
- Kraj predstave - odgovorili su nevidljivi.
- Svako voli da mu se nešto oprosti - zajecao je Sigeti.
Ali zašto?
Blic je sevnuo. U toj svetlosti, Tesla se ukazao beo kao duh danske
kraljice Astrid.
Edison sa pasjim ustima i mrtvom kosom je podigao ruku ka neu-
hvatljivoj zvezdi i izdeklamovao:
- Prestaje bol...
Žagor i odobravanja nevidljivih čuli su se u pozadini.
Pred Nikolom su se stvorili nasmejani Tanhojzer, Mojo Medić i
Kosta Kulišić. Poklonili su se i pokazivali jedni na druge.
Jašući na leđima svog povijenog oca, Stevan Prostran je napravio je-
dan cirkuski krug.
Markiz Markoni i njegov otac Đepeto su se trijumfalno osmehivali.
Zubnom gleđi i nakitom svetlucali su četiristo gornjih koji su mogli
stati u salon ledi Astor. Svi koji su jedrili i letovali u zamkovima u Njupor-
tu su bili tu, od Nikija Vanderbilta do Džona Džejkoba Astora, sa mor-
skom travom u kosi.
Orkestar slepih je zasvirao melodije Džona Filipa Suse, kojima je
počeo dvadeseti vek. Neosetno, svirka se pretvorila u muzičku lavinu. Bio
je to infernalni kankan koji je najaviljivao smrt. Cure su vrištale i padale u
špagu. Propinjali su se obesni klarineti i durnovite trube. I - neobjašnjivo
- operski hor je počeo da peva:
- Nebeski duše, sleti na nas, daj nam sjaj.
Nikolino skeletalno lice je zasijalo. On je pevao sa horom iz Aide,
onako kao što je nekada pevao sa grmljavinom.
Robert Andervud Džonson i Vestinghaus su se uhvatili za ruke. Vi-
teški viziri sjajili su im nad čelima.
- Prestaje vreme! - povikali su uglas.
- Mesta za proključali nos Džona Pierponta Morgana!
- Ne gledaj u nos! - zavapio je Nikola.
Nos je izgledao kao vatromet: maslačci od šuštećih iskri, crvene i be-
le zvezde, umnogostručeni pucanj i dim.
410