Page 266 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 266

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          mogućeg  naftovodnog  puta,  bilo  iz  područja  nepreglednih  netaknutih
          nalazišta nafte u Kazahstanu, bilo iz ogromnih podmorskih naftnih polja
          blizu  Bakua  u  Kaspijskom  jezeru.  Neki  geolozi  pretpostavljaju  da  to
          područje sadrži bogatstva nafte i plina koja bi mogla premašiti sva nalazišta
          u Sjevernom moru i Aljasci i koja bi po svojoj veličini mogla dosegnuti
          naftna bogatstva Srednjeg istoka.
            U nekim moskovskim krugovima nije prošla nezapaženo činjenica da je
          British Petroleum tokom prethodnih mjeseci, prije izbijanja borbi između
          Čečenije i Dagestana, priskrbio većinsku kontrolu nad naftom u predjelu
          Kaspijskog jezera, tako što je preuzeo dvije američke naftne kompanije
          -Amoco i ARCO. Odjednom je Kaspijsko jezero bilo na rubu da postane
          Britansko jezero.
            Tko  bi  u  konačnici  imao  koristi  od  islamskog  vojnog  djelovanja  u
          Čečeniji i Dagestanu protiv središnje vlasti u Moskvi? Kako su se strahote
          u južnim dijelovima Rusije širile u posljednjim mjesecima 1999., to su
          pitanje  postavljali  bivši  predsjednik  vlade  Jevgenij  Primakov  i  drugi  u
          Rusiji. Činilo se da je jedini valjan zaključak taj da bi eliminiranje svake
          uloge Rusije iz kaspijske nafte u konačnici dopustilo nastavak britanske
          politike haosa i ekonomske nestabilnosti u Centralnoj Aziji i na Balkanu.
            Tako  bi  britanska  geopolitička  omča  oko  naftnih  bogatstava  i
          gospodarskog  stanja  u  Centralnoj  Aziji  dala  Londonu  potencijalno
          odlučujuću kartu za još jednu geopolitičku arenu od ogromne važnosti u
          budućnosti - Europsku monetarnu uniju. Sve dotle dok su zemlje Istočne
          Europe i Rusija u haosu, gospodarski bi bila oslabljena Njemačka i druge
          zemlje  europskoga  kontinenta,  što  bi  samoj  Britaniji  osiguralo  mogući
          ulazak u Europsku monetarnu uniju s pozicije moči, a ne slabosti.
            Odluku  15  zemalja  Europske  zajednice  na  sastanku  na  vrhu  u
          Maastrichtu u Nizozemskoj u decembru 1991. o potpisivanju Sporazuma
          o  Europskoj  zajednici,  različite  su  zemlje  donijele  iz  različitih  pobuda.
          Njemački  je  kancelar  Helmut  Kohl  potpisao  taj  dokument,  kojim  se
          uspostavlja  nestanak  nacionalnog  suvereniteta  na  području  monetarne
          politike  i  središnje  banke,  tek  pod  najjačim  pritiskom  francuskog
          predsjednika Mitteranda. Mitterand je prije toga od Kohla i Njemačke
          iznudio obećanje za uspostavu jedinstvene nadnacionalne europske valute,
          što je uništilo moćnu njemačku marku, kao i za uspostavu nadnacionalne
          Europske  središnje  banke,  a  sve  je  to  bila  cijena  za  dobivanje  nevoljke
          francuske suglasnosti za ratificiranje sporazuma 4+2, kojim je dopušteno

          266
   261   262   263   264   265   266   267   268   269   270