Page 261 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 261
Ogroman priljev stranog novca tokom prvih mjeseci 1991., zajedno sa 6,6
milijardi koje je Njemačka platila u gotovini, uvelike je doprinio porastu
američkog dolara, koji je samo nekoliko sedmica prije toga pao na najnižu
razinu poslije Drugog svjetskog rata, tj. na 1,44 njemačke marke. Osim
toga, prije završetka Zaljevskog rata počeli su se potpisivati veliki ugovori
sa zemljama Srednjeg istoka o prodaji američkog oružja, uz veliku ljutnju
europskih tržišta oružja.
Bushova je Vlada slavodobitno izjavila da se Amerika dokazala kao
najjača sila svijeta. Njegova su hvalisanja bila šuplja za one ljude u Americi
koji su stajali u sve duljim redovima za nezaposlene i za one ljude u Istočnoj
Europi kojima je oduzeta nada za dobivanje zapadnih kredita za izgradnju
infrastrukture i modernizaciju gospodarstva.
Gospodarstva su Istočne Europe bila uništena posljedicama zaljevske
Operacije pustinjska oluja i ogromnim poskupljenjem nafte na svjetskom
tržištu tokom 1990, kad je cijena dosegla 30 dolara po barelu, što je
prouzročeno prekidom dogovorenih isporuka nafte iz Iraka. Ranije, tj.
do januara 1991., zemlje Istočne Europe, preko svojih trgovinskih veza sa
Sovjetskim Savezom, plaćale su naftu putem izvoza svojih industrijskih i
poljoprivrednih proizvoda u Sovjetski Savez. Dana 1. januara taj je sistem
prestao postojati, a za kupnju ruske nafte bili su potrebni zapadni dolari.
Irak je bio dužan Bugarskoj, Mađarskoj i drugim istočnim zemljama
preko 1 milijardu dolara, koji su, kao posljedica Zaljevskog rata, postali
neplativi.
U martu 1990. talijanski je časopis 30 Days intervjuirao jednog
profesora koji je bio povezan s Washingtonom, Gianfranca Miglioa. Miglio
je izjavio: “Sjedinjene Države su uvidjele da, ako žele izbjeći nazadovanje
slično onome u Sovjetskom Savezu, moraju držati korak s potencijalnim
neprijateljima u budućnosti. Tu su uključeni Japan i europski kontinent
ujedinjen oko njemačke privredne moći... Sjedinjene Države nisu mogle
prihvatiti ideju Europe kakva je danas, kontinent koji ne samo da može
prilično sretno živjeti bez Amerike, nego biti gospodarski i tehnološki jači.”
Iz toga su razloga, izjavio je Miglio, “Amerikanci okrenuli svoju pozornost
na Srednji istok, na stjecanje kontrole nad arapskom naftom o kojoj ovise
Japan i Njemačka.”
Bivši ministar poljoprivrede u Vladi Charlesa de Gaullea, Edgar
Pisani, direktor Instituta za arapski svijet (Institut du Monde Arabe) u
Parizu, rekao je jednom njemačkom novinaru dnevnika die Tageszeitung
261