Page 125 - Kuran

* 58. Pa ako okrenete leđa - a ja sam vam saopćio ono što vam je po meni
poslano - Gospodar moj će umjesto vas narod drugi dovesti, i vi Mu ničim
nećete nauditi; Gospodar moj zaista bdi nad svim."
* 59. I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s
njim spasli i patnje surove ih poštedjeli.
* 60. Eto, to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio
neposlušan poslanicima svojim, i pristajao uz svakog silnika, inadžiju.
* 61. I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a biće i na
Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je
Ad, narod Hudov!
* 62. I Semudu - brata njihova Saliha. "O narode moj,"- govorio je on -
"klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od
Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i
pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se."
* 63. "O Salihu," - govorili su oni - "ti si među nama prije ovoga cijenjen
bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali?
Mi uveliko sumnjamo u ono u čemu nas ti pozivaš."
* 64. "O narode moj,"- govorio je on - "da vidimo: ako je meni jasno ko je
Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha
odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju.
* 65. O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa
pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne
bi zadesila kazna bliska."
* 66. Ali, oni je zaklaše, pa on reče: "Živjećete u zemlji svojoj još samo tri
dana, to je istinita prijetnja."
* 67. I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike
s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan
* 68. a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj
osvanuli mrtvi, nepomični,
* 69. kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara
svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!

* 70. I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest.
"Mir!" - rekoše; - "Mir!" - odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele.
* 71. A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i
obuze ga neka zebnja od njih. "Ti se ne boj!" - rekoše oni - "mi smo Lutovu
narodu poslani."
* 72. A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije
Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu.

120