Page 103 - Odiseja

Homer: Odiseja

Zato ne oru polja i ne sade rukama ništa,
Nego bez oranja sve i bez sȉjānja izniče njima,
110 Pšenica, ječam i loza, na kojoj grozdovi jedri
Rastu i vino, što im ga dȁžd nasporuje Zeusov.
Zborišta nemaju oni ni v'jeća ni zakona kakvih,
Nego stanuju svi na vrhuncima visokih brda,
Svaki u prostranoj spilji, te ženom svojom i djecom
6
115 Vlada, kako ga volja, za Kȉklōpe ne mari druge.
Dalje od luke otok imade ravan, šumovit,
Otok kiklopskoj zemlji ni blizu, a ni daleko:
Divljih je koza množina na otoku bezbrojna tome,
Kojih ne plaši nikad koračanje nikakvih ljudi,
120 Tamo ne zalazi četa lovácā, koji se muče
Po šumama i veru po vrhovima po gorskim.
Stoke onamo nitko ne pase, nè težī zemlje,
Tu se ne sije ništa i ne ore; nikada ljúdī
Na tom otoku nema, što hrani vekave koze.
125 Kiklopi nikakovih crvèngrudīh nemaju lađa,
U njih drvòdjēljā nema da istešu pokrite lađe,
Koje bi mogle sve svršivat, u gradove ljudske
Koje bi zalazit mogle onako, kao što drugi
Zalaze ljudi brodeć po pučini k ljudima drugim.
130 Taj bi drvodjelje otok obradit prekrasno mogle.
Zemljište rđavo nije, i sve bi u vr'jeme izráslo;
Livade tu se šire uz bregove pjenastog mora,
Vlažne, mekòtrāvnē k tome, a mogla b' zasadit se loza,
Koje nedostalo ne bi; oranica tamo je ravna,
135 Niski bi dospio usjev na pretilom zemljištu tome;
Luka je sigurna tamo, gdje ne treba konopa nikad
Niti spuštati kamen ni o brijeg uže privezat;
Tamo se pristane samo i pričeka, dokle brodare
Srce ne nagna dalje il' dokle ne duhnu vjetri.
140 Gdje se svršuje luka, ispod spilje izvire ondje
Vrelo bistrice vode, okò njē rastu jagnjédi.
Amo doplovismo mi, a bog nas je vodio neki;
Tamna bijaše noć, i ništa se vidjelo nije,
Lađe je debeli mrak obavijao, mjesec s nebesa
145 Nije nimalo sjao, jer pokriše oblaci njega.
Očima svojim nije zamotrio otoka nitko,
Nit mi vidjesmo, prije no s pokritim lađama tamo
Pristasmo, gdje se vali ka obali valjaju dugi.
A kad pristanu lađe, sa sviju skinemo jedra
150 I iziđosmo svi, gdje vali o obalu biju;
Tu zadrijemasmo malo, dok ne dođe zora božanska.
A kad ranoranka zora ružoprsta osvanu veće,
Onda po òtoku stȁsmo tumárati čudeć se njemu.
Tad egidònošē Zeusa Kronída kćeri nam nimfe
155 Nagnaju brdskih koza, da počaste moji se druzi.
Lȕkove savite odmah i koplja dùgačkīh c'jevi

6 115. Kiklopi dakle poznaju jedino porodičnu vezu u kojoj vlada režim patrijarhata.

103