Page 462 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Dekodirana stvarnost 449

tako gusto zbog opsjednutosti gustim
materijalnim svijetom’ i služenjem sebi
da jednostavno ne može održati čvrstu
vezu s višim razinama Svjesnosti. Tako
se naša pažnja isključuje iz viših ravni
Svijesti, a energetska polja to odražavaju
u svojoj vibracijskoj reakciji.
Tijelo/um/suptilno tijelo tada
postaje praktički zatvoreni sustav
koji nadahnuće i odgovore ne traži u
duši nego uranja u materijalni svijet
pet osjetila i traži izvore ‘informacija’
koje pružaju institucije obrazovanja,
znanosti, medicine, politike i medija
itd. A njima prevladavaju Gmazovi i
njihove krvne loze. Oni žele izolirati
naš osjećaj svjesnosti u tijelu/umu, a
zatim programirati tijelo/um, ego, da
percipira - i dekodira, dakle - stvarnost
na načine koji osiguravaju masovnu
kontrolu i stalnu opskrbu energetskom
Slika 213: Kada svoj um zatvorimo aurično polje
hranom. Što smo energetski zatvoreniji zapada u vibracijsko stanje koje se više ne može
to smo bolje podešeni shemi povezati sa Sviješću. Postajemo zatočenici privida
gmazovskog plana u Metafizičkom pet osjetila i reptilskog mozga.
svemiru, a što više osvješćujemo više razine jastva to se više isključujemo iz te sheme
pa u holografskoj pojavi ‘učitavamo’ drugu. I tada doživljavamo preobrazbu svijeta
i svojih života, kao i raspad Kontrolnog sustava.

Vremenski privid
Privid vremena kodiran je u tvorevinu virtualne stvarnosti. Vrijeme ne postoji - i
točka. Jedini ‘trenutak’ je vječno SADA. Čim nasjednemo na osnovni privid da
je svijet fizički ‘stvaran’ iz toga slijede svi drugi prividi, a u njihovoj srži je naše
vjerovanje u stvarnost ‘vremena’ Kada sam prvi put čuo rečenicu „vrijeme ne
.
postoji” instinktivno sam znao da je točna, ali je ‘glavom’ nisam mogao usvojiti jer
je um podešen na softverski program pod nazivom ‘vrijeme’ Pokušajte računalu
.
reći da nešto nije istina dok ono iz softvera upravo dekodira činjenicu da to i to jest
istina. Kad sam izašao iz uma i ušao u Svijest odmah sam shvatio kako je moguće
da vrijeme ne postoji a da se ipak čini da postoji. U našoj percepciji stvarnosti posve
smo stopljeni s vremenom (si. 214). „Koliko je sati?”, „Zar je toliko sati?”, „Nemam
vremena”, „Vrijeme leti!”, „Vrijeme neumitno teče”. Koliko ste puta u toku dana
svjesni protoka ‘vremena’? Primjeren je i slučaj bijelog zeca kojeg je slijedila Alisa i
njegove opsjednutosti vremenom: „Ajoj! Ajoj! Već kasnim!” Ali, vrijeme ne postoji,
niti prošlost ili budućnost kako ih mi percipiramo. Sve se zbiva u SADA i ništa se