Page 143 - Edward Griffin - Svijet bez raka

1 3 4 Svijet bez raka

Vrijedi ponoviti da su sve statistike o raku podložne brojnim nepoznatim
i nedefiniranim premisama i da su korisne samo za najopćenitiju orijentaciju.
Ove, zbog toga što nastoje prikazati kombiniranu sliku, mogu posebice zavaravati
kad ih se pokuša primijeniti na bilo kojoj određenoj osobi s određenim stanjem.
Podaci koji ulaze u te brojke variraju ovisno o dobi, spolu, lokaciji raka i stupnju
malignosti. Također, kategorije su donekle arbitrarne kada se radi o razlikovanju
umjereno proširenog raka od onoga koji je daleko napredovao, jer između njih
često postoji siva zona. Usprkos tome, za one koji jednostavno moraju imati
statistike, ove su precizne koliko bilo koji takav tablični prikaz može biti. Daju
impresivnu sliku koja se ne može samo tako ignorirati, pogotovo kad se uzme u
obzir da su pobornicima ortodoksnih tretmana dale sve prednosti koje se daju
zamisliti.
Kako liječnici postaju svjesni tih činjenica i počinju eksperimentirati s
prehrambenim pristupom terapiji protiv raka, vrlo brzo postaju žrtve nečega
što se zove konsenzusna medicina. Konsenzusna medicina konkretan je rezultat
vjerovanja da liječnike treba kontrolirati kako bi ih se spriječilo da ozljeđuju ili
varaju svoje pacijente, kao i vjerovanja da su najbolje rješenje za kontroliranje
liječnika drugi liječnici koji djeluju kroz stručne organizacije, bolničko osoblje i
vladine agencije. Rezultat tog naizgled ispravnog uređenja jest taj da, neovisno
0 tome koliko su trenutačne prakse beskorisne ili štetne, konsenzusna medicina
zahtijeva da ih koristi svaki liječnik. Bez obzira na broj izgubljenih pacijenata,
podržava se liječnikov profesionalni ugled, jer oni koji donose odluke kroz
«stručne recenzije« koriste iste tretmane i dobivaju iste tragične rezultate. S druge
strane, odstupi li liječnik od tog modela i usudi li se primijeniti prehranu kao
temelj svog tretmana - čak i ako postiže visok stupanj uspjeha - osuđuju ga kao
nadriliječnika. On gubi svoje bolničke privilegije, uskraćuje mu se osiguranje
zbog nesavjesnog liječenja i čak ga mogu uhititi.
Posljedica toga je da se mnogi liječnici boje raka jednako kao i njihovi
pacijenti - moglo bi se dogoditi da ne dijagnosticiraju bolest na vrijeme ili da
zbog njihove procjene operacija kasni mjesec dana. Oni u sebi možda i znaju da
još samo mjesec dana života zapravo ne znači mnogo za preživljavanje pacijenta,
ali isto tako znaju da će to imati velike posljedice po njihovu reputaciju. Liječniku
je potrebna velika hrabrost da ne operira Ili da ne preporuči zračenje ili lijekove.
To posebice vrijedi kada zna da bi, u slučaju pacijenta koji će svejedno umijeti,
pokojnikovi rođaci lako mogli pokrenuti tužbu protiv njega zbog nesavjesnog
liječenja uz argument da nije učinio sve što je mogao učiniti. A u svjetlu
trenutačnog krajnjeg neznanja o pravoj prirodi raka, liječniku bi bilo gotovo
nemoguće uvjeriti suca ili porotu da bi pacijent ionako umro, unatoč «koristi»
od operacije, zračenja ili lijekova. Pogotovo kad bi na klupu za svjedoke došao
glasnogovornik Američkog društva za rak i iznio impresivne «statistike» o milijun
1 pol ljudi koji su, navodno, danas živi samo zahvaljujući takvim tretmanima.