Page 162 - Edward Griffin - Svijet bez raka

Krajnji monopol 1 5 5

da su u vlasništvu političara i birokrata - i ljudi koji imaju financijsku moć nad
njima.
U komunističkim i socijalističkim zemljama gotovo sva imovina trebala
bi biti u vlasništvu «naroda» - što znači u vlasništvu onih tri posto koji su
članovi vladajuće elite. U konačnici, svi su kapitalisti. Svu poželjnu imovinu
netko posjeduje. A neka od najvećih svjetskih bogatstava nalaze se u sasvim
privatnom vlasništvu komunista i socijalista koji glasno osuđuju «zlu» doktrinu
kapitalizma.
Tako samo posjedovanje vlasništva ne čini nekoga kapitalistom. Bolja i
ispravnija upotreba te riječi trebala bi uključivati dodatnu ideju slobodnog
poduzetništva, otvoreno tržište bez vladinih intervencija ili s minimalnim
intervencijama. Riječ kapitalist ovdje se koristi s tom konotacijom.
Vratimo se temi. Monopolisti nikada ne mogu biti kapitalisti slobodnog
poduzetništva. Oni se, bez iznimke, zalažu ili za socijalizam ili za neki drugi
oblik kolektivizma zato što predstavljaju krajnji monopol. Te monopole koje
sponzorira vlada građani toleriraju, jer pretpostavljaju da su, kao nekom
čarolijom demokratskog procesa i moći njihovog glasa, oni ta, na neki način,
zaštićena strana. To bi moglo biti istina kad bi se oni potrudili informirati o
takvim pitanjima, kad bi imali nezavisne i poštene kandidate među kojima bi
mogli birati, kad političkim strankama ne bi upravljali superbogati i kad bi ljudi
mogli osvojiti izbore bez ogromnih iznosa novca za kampanju. Drugim riječima,
ti monopoli teoretski bi mogli raditi u korist običnog čovjeka na nekom drugom
planetu, s nekim drugim oblikom života koji reagira na druge motive i pod
nekim drugim političkim sustavom. Što se tiče nas Zemljana, nema šanse.
Stvarnost je, dakle, takva da vladapostaje oruđe upravo onih silakoje; navodno,
regulira. Kad se pažljivije pogleda, postaje jasno da su pravila uglavnom uvijek
ona koja su karteli otprije prihvatili, osim što sada imaju policijsku silu države
koja nadzire njihovu provedbu. I to tim financijskim i političkim interesnim
krugovima omogućuje da budu zaštićeni od prijetnje konkurencije. Vjerojatno
jedini slučaj kada se ti propisi koriste na stvarnu štetu bilo koje multinacionalne
kompanije ili financijske institucije jest onaj kada je u pitanju unutarnja borba,
u kojoj se jedna grupa želi izboriti za položaj ili pokušava disciplinirati drugu
grupu. «Narod» nikada nije zaštićena strana.
Jedan od najranijih primjera podrške kartela nekom totalitarnom režimu
dogodio se u Njemačkoj još prije Prvog svjetskog rata. Karteli koji su se kasnije
udružili u I. G. Farben podržavali su Bismarcka, jer su u njegovoj kolektivističkoj
filozofiji upravljanja vidjeli izvanrednu priliku da dobiju protekciju u ime
domoljublja.
Bismarck je prvi uveo socijalnu medicinu kakvu poznajemo u modernom
svijetu. Prepoznao je da će sklonost masa prema njoj biti idealan prvi korak koji
će dovesti do kasnije veće kontrole nad ostatkom ekonomije. Njegovo je gledište