Page 261 - Odiseja
P. 261

Homer: Odiseja








                                   DVADESET DRUGO


                                               PJEVANJE





                                                      (40. dan. Nastavak)

                                                       Ubijanje prosaca.


                                              4. Ubijanje prosaca. 1—323




                                  A. Bitka sa slabo naoružanim proscima. 1—115.




                                    a. Odisej ubija Antinoja i otkriva se. 1—41.

                                    Tada dosjetljivi baci Odisej dronjke sa sèbe,
                                 Na prag veliki skoči u rukama tulac držéći
                                 Sav pun strijela ȉ lūk, pa strijele brze pred sèbe
                                 Ondje pred noge prospe i proscima vikne ovako:
              5                  »Ova se vaša borba strahovita svršila evo,
                                 A sad biljegu drugu pogoditi hoću l', da vidim
                                 Koje ne zgodi nitko, prodičit me hoće l' Apòlōn.«
                                    Reče i naperi on na Antìnoja gorku strijelu.
                                 Kupu je upravo krasnu Antìnoje podići htio
             10                  Zlatnu sȁ uha dva i òbraćo je u rùkū,
                                 Da se napije vina, a na smrt ni mislio nije
                                 U srcu svome, a tkȍ bi na gozbi i pomislit mogo,
                                 Sam da bi buduć tko, ma kolìkē jakosti bio,
                                 Njemu med mnogima smrt i Keru zadao crnu?
             15                  U grlo upravo njega Odisej pogodi str'jelom,
                                 I rt strijele odmah kroz mekani kroz vrat mu prođe,
                                 Na stranu klone Antinoj, iz rùkū mu ispadne kupa,
                                 Kada ga zgodi Odisej, iz nozdrva debeo mlaz mu
                                 Trgne junačke krvi, po stolu nogama lupi
             20                  Te ga odgurne brzo i ná zemlju jestvine spadnu,
                                 Hljeb se uprlja sav i pečeno meso, a prosci
                                 Udare u viku vidjev, gdje junak na zemlju pade,
                                 Skoče sa stolica tad i razlètē se po kući i svud
                                 Gledati stanu oni po zidima građenim krasno,
             25                  Ali ni štita nigdje ni ubojnog nȅ bješe koplja,
                                 Te na Odiseja gnjevni ovako vikati počnu:


                                                                                                       261
   256   257   258   259   260   261   262   263   264   265   266