Page 90 - Odiseja
P. 90

Homer: Odiseja



            170                  Govori, bog mu daje milòtu u svemu, i ljudi
                                 Svi ga motre s veseljem: on govori postidno, milo,
                                 Govori sigurno on, u skupštini odličan ljudskoj,
                                 A kad prolazi gradom, sve motre ga ljudi ko boga.
                                 Drugi je spoljašnošću na vječite bogove nalik,
            175                  Al' ne zaodješe bozi milotom besjede njemu;
                                 Tako je izvrsno tvoje i obličje, nȉ bōg ga ne bi
                                 Bolje načiniti mogo, a razumom svojim si prazan!
                                 Ti si u grudima mojim uzbunio srce mi svojim
                                 Nezgodnim besjedama. U borbama nisam ti nevješt,
            180                  Kao što govoriš ti, već mislim, med prvima da bjeh,
                                 Dok sam se u godine i u šake uzdao svoje.
                                 Al' sad me nevolje ì zla obùzimljū, sila pretŕpjeh
                                 U bitke junačke mnoge i valove ulazeć mučne;
                                 Nego ću, ako i mnogo postradah, zaći u borbu,
            185                  Jer si me ujeo r'ječju i njome si zadio mene.«
                                    Reče i skočiv onako u plaštu uhvati kolut,
                                 Veći i deblji kolut i krupniji, nego je bio,
                                 Kojim se metahu dotad Feáčani. Kolut Odìsēj
                                 Dobro zavitla tad i iz ruke žilave baci,
            190                  A kad zauji kamen, Feáci, brodari na glasu,
                                 S veslima dugim veslači, tad k zemlji pognu se redom.
                                 Kȍliko padne kamen iz ruke odletjevši brzo,
                                 Preskoči biljege sve. A Atena čovjeku slična
                                 Postavi znake i r'ječ izustivši prozbori ovu:
            195                  »Tvoj bi, tuđinče, znak i slijepac poznao svaki,
                                 On bi ga napipao, jer s drugima nije se sm'ješo,
                                 Nego je najdalje on; za ovu ne boj se borbu,
                                 Neće ga nikoji dostić Feáčanin niti prebacit.«
                                    Toj se povéselī r'ječi Odisej, divni stradálac,
            200                  Videć, gdje mu je jedan u borbi prijatelj dobar,
                                 I on sa lakšim srcem Feáčanma prozbori ovo:
                                    »Dȅte ga dostignite, o momci! Za čas ću, mislim,
                                 Drugi dobaciti kolut il' do tamo ili još dalje.
                                 Kojega nagoni srce i duša od drugih sviju,
            205                  Neka se ogleda sa mnom, — razljútiste vi me veòma, —
                                 Il' u šakanju sad il' u rvanju ili u trku,
                                 Ne marim; dođite svi Laòdamasa izùzēv,
                                 Koji me gosti, a s milim domaćinom tko bi se rvo?
                                 Ludak je onaj čovjek i nitkov, tko bi se s onim
            210                  Išao natjecati u borbama, koji ga gosti,
                                 I to u tuđoj zemlji; ta sam bi potkopo sebe!
                                 Drugog ne odbijam nikog, ne prezirem drugoga nikog,
                                 Nego ga vidjeti hoću i s njime se ògledat želim.
                                                                              7
                                 Kakovih borbi ima med ljúdima, nisam im nevješt:
            215                  Glatkim umijem lukom da upravljam, kao što treba,
                                 Prvi bih čovjeka mogo u gomili dušmanske vojske
                                 Ja pogodit i svalit, drugóvâ okolo sebe
                                 Da množinu imadem, da gađaju oni junake.

                   7  214. »nisam im nevješt«, tj. vješt sam; to je pjesnička figura litota.

                                                                                                       90
   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95