Page 207 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

kojima često uživa. Laži kvare svijet. Još gore, tome su namijenjene.

Najprije, mala laž; zatim još nekoliko laži da je podupru. Nakon toga
iskrivljeno razmišljanje da se izbjegne sram zbog izrečenih laži, zatim još malo
laži da se zataškaju posljedice takva iskrivljena razmišljanja. Zatim, a to je
najgori dio, preobrazba tih sada već nužnih laži praksom u automatizirano,
specijalizirano, strukturirano, neurološki uvjetovano, „nesvjesno" uvjerenje i

djelovanje. Nakon toga ogavnost samoga iskustva budući da djela utemeljena na
laži ne polučuju željene rezultate. Sve i ako ne vjerujete u zid od cigle, svejedno
ćete se ozlijediti kada se glavom zabijete u njega. I onda ćete proklinjati samu
stvarnost zato što taj zid postoji.

Nakon toga dolaze oholost i osjećaj nadmoći koji neizbježno prate uspješno
laganje (hipotetski uspješno - upravo je to jedna od najvećih opasnosti: čini se da
su svi nasamareni, dakle, svi su glupi osim mene. Ja sam ih sve nasamario i
učinio glupima pa se mogu izvući s čime god želim). Konačno, dolazi tvrdnja:
„Sam život podložan je mojim manipulacijama i stoga ne zaslužuje nikakvo
poštovanje."

Eto tako se sve raspada na komadiće, baš kao Oziris. Struktura osobe ili
države raspada se pod utjecajem pogubne sile. To je kaos koji poput poplave
izbija iz podzemlja da prekrije poznato tlo. No to još uvijek nije pakao.

Pakao dolazi kasnije. Pakao slijedi kada laži razore vezu između pojedinca ili
države i same stvarnosti. Sve se raspada. Život propada. Sve se pretvara u
frustraciju i razočaranje. Nada sustavno podbacuje. Pojedinac sklon
obmanjivanju poput Kajina očajnički pokazuje na svoju žrtvu, ali ne uspijeva
zadovoljiti Boga. Tada drama ulazi u svoj završni čin.

Mučen neprestanim neuspjesima pojedinac postaje ogorčen. Razočaranje i
neuspjeh spajaju se i proizvode maštariju: cijeli je svijet usmjeren prema mojoj
osobnoj patnji, mojoj osobnoj propasti, mojemu uništenju. Ja trebam,

zaslužujem, moram izvršiti - osvetu. To su vrata pakla. Tada podzemlje, strašno i
nepoznato mjesto, postaje bijeda sama.
Prema zapadnoj tradiciji, na početku vremena Božja je Riječ činom govora
pretvorila kaos u život. Jedno od načela te tradicije jest da su muškarac i žena
stvoreni na sliku Božju. I mi govorom pretvaramo kaos u život. Višestruke

mogućnosti budućnosti pretvaramo u zbiljnost prošlosti i sadašnjosti.
Govoriti istinu znači dovoditi u postojanje najprikladniju moguću stvarnost.
Istina gradi zdanja koja mogu izdržati tisuće godina. Istina hrani i odijeva

siromašne, a narode čini bogatima i sigurnima. Istina svodi strahovitu čovjekovu