Page 205 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Upravo je to onaj „čin vjere" na čijoj je nužnosti inzistirao Kierkegaard. Ne

možete ništa znati prije vremena. Čak ni dobar primjer ne može biti dovoljan
dokaz ni za što s obzirom na razlike među pojedincima. Uspjeh dobroga
primjera uvijek se može pripisati sreći. Dakle, morate riskirati svoj vlastiti,
specifični život da to saznate. To je rizik koji su naši stari opisivali kao predanje
vlastite volje volji Božjoj. To nije čin podlaganja (barem ne u modernomu
značenju te riječi). Ne, to je čin hrabrosti. To je vjera da će vjetar odnijeti vaš
brod do nove i bolje luke. To je vjera u to da se egzistencija može popraviti

postajanjem. To je, u biti, istraživački duh.
Možda je to bolje zamisliti ovako: svakomu je potreban konkretan,
specifičan cilj - ambicija i svrha - da postavi granice kaosu i učini svoj život

razumnim i smislenim. Ali sve takve konkretne ciljeve treba podrediti nečemu
što bismo mogli nazvati meta-ciljem, a to je način pristupanja cilju i oblikovanju
ciljeva. Meta-cilj bi mogao biti „živjeti u istini". To znači: „Marljivo radite na
ostvarenju dobro formulirana, utvrđena i privremena cilja. Svoje kriterije za
uspjeh i neuspjeh postavite pravodobno i jasno, barem za same sebe (a još je
bolje ako i drugi mogu razumjeti što radite i vrjednovati to s vama). Dok tako
djelujete, vođeni istinom i izražavajući istinu, dopustite svijetu i svojemu duhu

da se slobodno razvijaju." To je u isti mah pragmatična ambicija i čin
najodvažnije vjere.
Život je patnja. Buddha je to vrlo jasno rekao. Kršćani to prikazuju slikovito,

raspećem samoga Boga. Židovska vjera obiluje prisjećanjima na tu istinu.
Istovjetnost između života i ograničenja jedna je od primarnih i neizbježnih
činjenica postojanja. Ranjivost našega Bića čini nas podložnima bolima
društvenoga prosuđivanja, prijezira i neminovna sloma naših tijela. Ali ni svi ti
oblici patnje, koliko god bili užasni, nisu dovoljni da iskvare svijet i pretvore ga
u pakao onako kako su nacisti, maoisti i staljinisti iskvarili svijet i pretvorili ga u
pakao. Za to je, kao što je Hitler jasno rekao, potrebna laž:

U velikoj laži uvijek postoji određena snaga vjerodostojnosti; zato što se
široke nacionalne mase uvijek lakše iskvare u dubljim slojevima svoje emotivne
prirode negoli svjesno ili dobrovoljno; i tako su u primitivnoj jednostavnosti
svojih umova spremniji postati žrtve velikih laži negoli malih, budući da sami

sebi često izgovaraju male laži u malim stvarima, ali sramili bi se pribjeći
velikim krivotvorinama. Nikada im ne bi palo na pamet izmisliti velike neistine,
i ne bi povjerovali da bi drugi mogli imati toliko drskosti da tako sramotno
izvrnu istinu.