Page 95 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

želimo istražiti, onome za čim želimo tragati ili za onim što želimo imati.

Moramo gledati, ali da bismo mogli gledati, moramo se usmjeriti, a to znači da
smo uvijek usmjereni, uvijek nečemu težimo. Naš je um oblikovan prema
platformi „lova i prikupljanja" našega tijela. Loviti znači odrediti metu, slijediti
je i gađati. Skupljati znači odrediti cilj i zgrabiti ga. Bacamo kamenja, koplja,
bumerange. Bacamo lopte kroz obruče, pakovima gađamo mreže i po ledu
guramo granitne stonere da dođu što bliže središtu mete. Izbacujemo projektile
prema metama koristeći lukove, pištolje, puške i rakete. Bacamo uvrede,

lansiramo projekte i nabacujemo ideje. Ostvarujemo uspjeh kada zabijemo gol ili
pogodimo metu. Neuspješni smo, odnosno griješimo, onda kada to ne uspijemo
učiniti (sama riječ grijeh znači promašiti cilj). Ne možemo ići naprijed bez
nečega prema čemu bismo se usmjerili, a dok smo na ovome svijetu, uvijek
moramo ići naprijed.

Uvijek se nalazimo u nekoj točki ,,A“ (koja je manje poželjna nego što bi
mogla biti) i istodobno se krećemo prema točki ,,B“ (koju smatramo boljom u
odnosu na naše eksplicitne i implicitne vrijednosti). Svijet uvijek vidimo kao
nedostatan i gledamo kako ga popraviti. Možemo osmisliti nove načine na koje
se stvari mogu posložiti i poboljšati, čak i onda kada imamo sve što nam je

potrebno. Čak i kada smo privremeno zadovoljni, ostajemo znatiželjni. Živimo
unutar okvira koji sadašnjost određuje kao vječno nedostatnu, a budućnost kao
vječno bolju. Kada ne bismo tako gledali na stvari, uopće ne bismo djelovali. Ne
bismo bili u stanju ni gledati zato što gledanje zahtijeva da se usredotočimo, a da
bismo se mogli usredotočiti, moramo odabrati jednu stvar pored svih ostalih na
koju ćemo se usredotočiti.

Ali mi možemo gledati. Možemo vidjeti čak i ono što nije pred nama.
Možemo smisliti nove načine na koje se stvari mogu poboljšati. Možemo
izgraditi nove, hipotetske svjetove u kojima se problemi kojih nismo ni svjesni
mogu pokazati i biti riješeni. Prednosti ove sposobnosti očite su: možemo

promijeniti svijet tako da nepodnošljivo trenutno stanje može biti ispravljeno u
budućnosti. Mane ovih predviđanja i kreativnosti jesu kronična nelagoda i nemir.
Budući da uvijek uspoređujemo ono što jest s onime što bi moglo biti, moramo
se usmjeriti prema onome što bi moglo biti. Ali možemo ciljati previsoko. Ili
prenisko. Ili prekaotično. Tako možemo doživjeti neuspjeh i živjeti u razočaranju
čak i onda kada se pred drugima pretvaramo da smo sretni. Kako možemo imati

koristi od svoje maštovitosti i sposobnosti da budućnost učinimo boljom, a da
neprestano ne ocrnjujemo svoje sadašnje, nedovoljno uspješne i bezvrijedne
živote?