Page 71 - Meša Selimović - Derviš i smrt

zaplete u strast sto se ne trosi i ne moze da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen,
susrece je kad se vrati, uljepsanu zeljama s dalekih puteva, upija zednim ocima da je zapamti i
ponese na nova putovanja. Gdje ce se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne trosi?

Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve
ostalo sto nije ona; i ako sam je mrzio u tom casu, bilo je to zato sto su njena kadifena haljina
do tala i njena djevojacka puna usta i zreli mazni glas vazniji od mene i moje muke. Potisnula
me do nepostojanja, unistila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije
otkrivena.
Opet sam sam.

Mozda je i najbolje tako, ne ocekujes pomoc i ne bojis se izdaje. Sam. Ucinicu sve sto mogu,
ne uzdajuci se u podrsku koje nema, i onda je moje sve sto postignem, i zlo i dobro.

Prosao sam pored dzamije na cosku Hasanova sokaka, prosao pored medrese sto se nije
vidjela iza zida, prosao nanuldzijski sokak, dosao do kozara, iscilio je Latinkin miris, blijedila
je misao o Hasanu, koracao mimo zanatlijskih radnji i zanacija sto su mirno radili svoj posao,
pocinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zasto u nepoznato? Nisam
sumnjao da cu uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da ucinim ni korak
dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga zivota, ili neceg jos vaznijeg. Ceznuo sam za
mirom u tom casu, isao pognute glave pored cefenaka, klonulo umoran, osjecao miris koze i
johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran,
bez trunka snage, zeljan zatvorene sobe i dugog mrtvackog sna, kao davljenik, iza zakljucanih
vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslucenim teskocama,
ta zelja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave.
Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me sprijeciti da izvrsim obavezu. Gonila me moja
preostala seljacka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi
naprijed, poslije umri.

Odakle samo strah i predosjecanje prijetecih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo
upozoriti?

Kad sam cuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oci i vidio dva naoruzana sejmena
na konjima, jasu uporedo, ne sklanjajuci se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali
uz cefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakace ostre bakraclije. Jahali su
polako, i svijet je stizao da se skloni, bez rijeci, i da saceka dok oni proðu. Nisu htjeli da ikog
okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga.

Mislio sam, da li da uðem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi
ostali. Ostacu, kao svi. Pusticu da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatice
me stremenom, poderace mi dzube, necu se ni okrenuti, neka cine sta hoce, bicu kao ovaj
svijet sto cuti i gleda i ceka, sta ceka, sta su cekali ti ljudi ispred cefenaka dok su sejmeni isli
prema meni? da vide kako ce me uvrijediti, ili da cuju kako cu viknuti na njih, cin i odijelo
daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam zelio tada, ucinilo mi se odjednom da je vazno, da je
presudno sta cu uciniti, zbunili su me sto su cekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li
protiv mene, jesu li ravnodusni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugace mi se
sejmeni i bicu samo smijesan, ljudi me ne bi pozalili radi tog poraza. Ne, neka me uvrijede,
svi ce vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemocan, cak sam zelio da ponizenje
bude sto vece, da bude teze nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjecajuci leðima
neravnine cerpica, oborena pogleda, neuznemiren ponizenjem sto me ceka, namjerno sam