Page 73 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Odnekle se privukla macka, pogledala me zlim zuckastim ocima, i prisla mu, njuskajuci ga.
Ne skidajuci pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu zivotinjicu sto se
sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, taruci se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa
se uspuzala i savila u krilu i pocela da prede skiljeci u mene zloslutno. Sad su me gledale
dvoje oci, zuckaste i hladno oprezne obadvoje.

Nisam htio da mislim na njegovu zenu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega,
ukocenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog
lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda tece u njegovim zilama, kakve su noci
meðu njima u onoj velikoj gluhoj kuci?

Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjecajuci potrebu da makne bilo cime (licilo je na mrtvacku
obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica sto sam ga zatekao
kad sam usao, sa osmijehom koji nista ne izrazava, varljlvo razapet na ustima bez usana.
Umarao me taj osmijeh vise nego njega.

Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neocekivano, ozivjela bi ruka nekako
podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oci sto bi pogledale u iste
takve, macje, jedino tada za trenutak smeksane.

Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila zarile su se fosforne
oci, zacudo i njegove, ili mi se tako cinilo, imao je cetiri svjetlucava oka, onda su unijeli
svijece (kao i ono vece, ali nisam vise mislio na nju, nisam mogao), i bilo je jos gore,
obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plasio me njegov mrtvacki izgled, plasila me tama
iza njegovih leða i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho suskanje, kao da su pacovi puzali oko
nas. A od svega je mozda bilo najmucnije sto nijednom nije digao glas, nije izmijenio nacin
govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega rijeci, zute, vostane,
tuðe, i uvijek nanovo sam se cudio kako ih dobro slaze i nalazi im pravo mjesto, jer je
izgledalo da ce se prosuti iz njega, nagomilane negdje u supljini usta, i poteci bez reda.
Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio
neku drugu mogucnost, i ako sam mu protivurjecio, rijetko, izgledao je istinski zacuðen, kao
da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim covjekom, i opet nastavljao da nize recenice iz
knjiga, dodajuci vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zasto govori? - pitao sam
se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate recenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li
to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta duznost? Govori li iz navike, ili da nista ne kaze,
ili se ruga, ili nema drugih rijeci osim naucenih? Ili me muci, da me dovede do ludila, a ova
macka je zato tu da mi na kraju iskopa oci?

Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obicne rijeci, i to mi je izgledalo strasno: ne
znati ni jednu jedinu svoju rijec, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i
govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osuðen na
govorenje koje je pamcenje. A ja sam osuðen na slusanje onoga sto znam.

Ili je ludak? lli mrtvac? lli priviðenje? Ili najgori mucitelj?

U pocetku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguce da ga ziv covjek pred njim i ziv
zatvorenik u tvrðavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu rijec, od ovog casa. Pokusavao sam da
ga navucem na ljudski razgovor, da kaze ma sta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud,
govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.