Page 72 - Meša Selimović - Derviš i smrt

izabrao najuze mjesto, cak sam sa nekom bolnom slascu iscekivao da doðe, cuce se, zalice
me, pocinjem da bivam zrtva.

Ali se desilo ono sto nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prosli su mimo mene
jedan za drugim. Cak su me i pozdravili. U pocetku sam bio iznenaðen, taj postupak me
zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smijesno: i moje
nemocno junastvo, i suvisno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam,
ne dizuci ociju,izmeðu ljudi sto su stajali na sokaku i ispracali me cuteci, prevaren i postiðen.
Bio sam na samoj granici da budem sto i oni, a sejmeni su me izdvojili.

Kad sam prosao kroz zamisljene sibe ociju, ne usuðujuci se da ih pogledam, kad sam skrenuo
u drugi sokak, gdje vise nije bilo svjedoka moje promasene zrtve, napregnutost je pocela da
popusta, osjecao sam se rasterecen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se,
otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro sto se ovako svrsilo. Priznali
su me, odali mi postovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i zelio, ja sam cak
gatao u sebi, stojeci uza zid: ako proðu jedan za drugim, sve ce biti dobro, sve sto
namjeravam da ucinim. Ili mozda nisam, moze biti da sam to pomislio docnije, kad se vec
desilo, jer bih se ranije sujevjerno plasio da zeljeni uspjeh vezujem uz nemoguc uslov, uz
cudo. Ali svejedno, cudo se dogodilo, ili nije cudo, vec znak i dokaz. Kako sam, malodusan,
mogao i pomisliti da sam odbacen i obespravljen? Zasto bi bilo tako? Kome bi koristilo?
Ostao sam ono sto sam, dervis uglednog reda, sejh tekije, osvjedoceni branilac vjere. Kako da
budem odbacen, i zasto? Ne zelim, necu, ne mogu da budem ista drugo, i svi to znaju, pa
zasto bi me onemogucili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo
odakle se pojavio taj kukavicluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplasio, a
sad nam je srce kamicak, mrtvo i hladno. Sta se to desilo? U sto se pretvorilo nase junastvo?
U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jacim glasom, pred nepostojecom krivicom. Ne
vrijedi tako zivjeti. U zubima sam sablju nosio plivajuci preko rijeke, u trscaku puzio na
trbuhu zeljno osluskujuci disanje neprijatelja, na pusku nalijetao ne zaustavljajuci se, a sad se
plasim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nesto se desilo s nama, nesto se grdno desilo s
nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?

Jos je dan, slab, umoran, sjenke ga vec grizu, ali mora trajati toliko da ne uðem u noc s
mukom i stidom. Znao sam kuda idem, jos dok nisam ni odlucio da li cu ga posjetiti.
Nesvjesno sam mislio na njega, nadajuci se da mu je zena ispricala nas razgovor, pravicemo
se obojica da nismo upuceni niusta, cuvacemo toboznju tajnu, necemo govoriti o Hasanu, ali
ce moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam cega da se plasim. Mozda bi
bilo bolje da sam prvo otisao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon.
Lakse bih onda razgovarao s njenim muzem.

Uzalud, kukavicluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga
se stidimo.

Iskoristio sam taj trenutak ogorcenosti, i ucinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.

Za cudo, Ajni-efendija me primio istog casa, kao da me ocekivao, nisu preda mnom isli
glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjecalo prikriveno prisustvo ljudi i ociju.

Docekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bucan ni ravnodusan, ne pretvarajuci se ni da
je obradovan ni zacuðen, odmjeren u svemu, neodreðeno osmjehnut, ne pokusavajuci ni da
me uplasi ni da me ohrabri. To je posteno, mislio sam, ali sam se osjecao nelagodno.