Page 30 - Meša Selimović - Tvrđava

ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kuci. Krug pozvanih bio
je uzak, strogo odabran.

Nisam odbio, izlijecio sam se od ravnodusnosti kojom me obogaljio rat. Postao
sam kao i ostali pametni ljudi. Cak sam pomislio kako imam srece, ili je Mula
Ibrahim svemoguc.

Ali je gozba prosla, a mi nismo otisli. I mnogi mjeseci su prosli, a poziv nije
stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kucu.

- Strpljenja! tjesio me Mula Ibrahim. - Vrijedi pricekati.

A ja sam odgovarao, da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina,
meni je sasvim dobro i bez njih. I sve vise sam se ukopavao u uvrijedjenost,
postala mi je odbrana. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim
zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu,
sto je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u sanac,
cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije postovao niciji polozaj vec covjeka,
nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isjecenog austrijskim bajonetima i
jedva sastavljenog, izresetanog kursumima kao da je bio meta na strelistu, pa
je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke, nisu pozivali. Junackog
bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne, sto
je bez rijeci prosio stojeci pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih
junaka, ni jednog jedinog, jer novi nece da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali
ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru ugladjene
pisare, koji ni za rodjenu majku ne bi posli u rat, i otmene gizdavce, pederaste,
vinopije, zabavljace, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to vise nisu. Koliko
zrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uzivaju u
toj mrtvoj slavi, prljajuci je. Zivio sam bez njih i dosad, mogu i od sad, i bolje
nego s njima.

Gotovo cijela zima je prosla, i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je usao u radnju
zadihan, uzbudjen, veseo.

- Pozvao nas je!
- Ko nas je pozvao?
- Hadzi Duhotina! Sutra uvece, na sijelo!
- Ti idi, ja necu.

Stao je usred ducana, rasopcan, ugrijan, zaprepasten.

- Neces? Kako neces?
- Tako. Nemam volje.
- Cekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadzi Duhotina. Na
sijelo.
- Cuo sam, i razumio, ali necu. Sta cu ja tamo?
- Kako, sta ces tamo, ako boga znas!