Page 25 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 25

Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom,
            poslije pasijeg zivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rijec, jer
            znam da mi ovaj cudni covjek zeli dobro, i veseo sam posao u Kujundziluk, da
            kupim stogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokazem dobru
            volju, a uz to cu dodati struk cvijeta i lijepu rijec.

            Radovao sam se povratku kuci.

            Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nesto privjesaka i sitnjurije
            visilo je iza prljavog stakla.

            Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam jos isao u skolu, pravio je u
            ovoj radnji lazne pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je
            prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje
            na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.

            Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan,
            kasljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na nesto
            poznato. Gospode boze, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakazen, nadolmljen
            turskim, perzijskim i grckim rijecima, zacin socnim nasim psovkama. Sta on to
            radi? Slusao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki
            jezik, koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik
            prosao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo
            pomoci. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.

            I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i
            sebe i mene i djecu, pustivsi ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice.
            Izasli su osamuceni, posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak.

            - Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna - rekao sam veselo,
            gledajuci za njima.
            - Tacno je i jedno i drugo - odgovorio je Mahmut razlozno.

            Nasmijao sam se:

            - Slusao sam kako ih ucis.
            - A sta ti je smijesno?
            - Pa ti ne znas arapski.
            - Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?
            - A zasto ovo radis ?

            Pruzio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.

            - O zanatu vise ne mogu da radim, drugo nista ne znam. Preprodajem ove
            drangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije
            duzan. Sta gube? Nista. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od
            toga zivim.
            - A kad se cuje da ne znas ? To se ne moze dugo kriti.
   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30