Page 34 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 34

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov
            ujednaceni damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno sta
            se desava u svijetu, nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva
            bez misli. Da li ce me istjerati iz kuce, ovaj treci, kao sto je sin istjerao
            bolesnog Mustafu Puhovca? Ili cemo se ponositi jedan drugim? Ili cemo se
            podnositi, kao vecina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja.

            Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudjih
            ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise. Nikada: jedina konacnost.

            Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem.

            Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

            I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?

            Htio sam da joj kazem: mila moja, zbog njeznosti sto je vrelo zapljusnula moje
            unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujuci se, u snu. - Spavaj i ti - rekao
            sam onom trecem, i ugasio svijecu. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih
            pustim u sobu. Mozda su zakasnili na neki svoj obred.

            Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj
            nisam trazio razlog. I nisam se cudio sto je tako.

            Kako bi drukcije i moglo biti?



            4. Neprijateljska zemlja


            Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.

            Sta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem cu biti sve sto nisam ja, ili cu
            biti ja, kakvog ne bih zelio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A
            bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kuce.

            Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako dodjem kasno, poslije
            ostalih, smatrace da sam nepristojain. Ako dodjem rano, reci ce da se
            utrpavam prije svih ostalih. Kako god okrenes, muka.

            - Da ne zakasnimo? - pitao sam Mula Ibrahima koji je isao pored mene,
            srecom ili po nesreci, jer bih se vratio, da sam bio sam. - Da ne zakasnimo? Ili
            da ne poranimo?
            - Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije, pa cemo tada krenuti, s bozjom
            pomoci.
            - Sad mi je krivo sto sam posao.
            - Samo se drzi uz mene!
   29   30   31   32   33   34   35   36   37   38   39