Page 110 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 110

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          prvome  redu,  unutar  MMF-a  i  Svjetske  banke  Sjedinjene  Države  i
          Britanija  dobile  su  stvarnu  glasačku  kontrolu.  Drugo,  sporazumom  iz
          Bretton Woodsa stvoren je sistem nazvan Zlatnim sistemom (Sistemom
          zlatne podloge). Po tom je sistemu valuta svake zemlje članice bila fiksirana
          za američki dolar. Utvrđena je pak službena vrijednost dolara na razini od
          35 dolara za finu uncu (31,1035 grama) zlata, a taj je tečaj uspostavio još
          predsjednik Roosevelt 1934. godine, u vrijeme najdublje svjetske krize, a
          prije svjetskoga rata.
            Kako  je  Njujorška  banka  za  federalne  rezerve  (New  York  Federal
          Reserve Bank) tokom rata akumulirala većinu svjetskih službenih zaliha
          zlata i kako je iz ruševina rata dolar izvirio kao najjača svjetska valuta, a
          iza njega je stajalo bez dvojbe najjače svjetsko gospodarstvo, nitko nije
          bio u poziciji dovoditi u pitanje to ustrojstvo po kojemu je poslije rata
          uspostavljen standard američkoga dolara.
            Među  onima  koji  su  najmanje  skloni  negodovati  na  uslove  koje  je
          postavio monetarni poredak iz Bretton Woodsa bile su velike američke
          naftne kompanije, Rockefellerove kompanije grupacije Standard Oil, kao
          i kompanija obitelji Mellon iz Pittsburgha, Gulf Oil. Te su kompanije bile
          sebi priskrbile najveće koncesije za naftu na Srednjem istoku, osobito u
          Saudijskoj Arabiji. Djelomično putem pametne diplomacije predsjednika
          Roosevelta  i  zahvaljujući  šeprtljanju  britanskog  premijera  Churchilla
          Saudijska  Arabija  je  iskliznula  iz  britanskog  obruča.  Godine  1943.
          saudijskom  je  kralju  Abdulu  Azizu  uspjelo  potpisati,  s  predsjednikom
          Rooseveltom, do tada najpovoljniji u svijetu ugovor o zakupu zemljišta
          za eksploataciju nafte, što je s Rooseveltove strane bio potez koji je trebao
          osigurati saudijsku dobru volju za američke naftne interese poslije rata.
            Roosevelt je to učinio prema savjetu Harolda Ickesa, koji je u to vrijeme
          bio koordinator za naftu pri Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih
          poslova,  koje  je  u  decembru  1942.  zabilježilo:  “Potpuno  smo  uvjereni
          da  izgradnju  naftnih  postrojenja  u  Saudijskoj  Arabiji  treba  promatrati
          u  svjetlu  širokih  nacionalnih  interesa.” Tada  je  po  prvi  put  nacionalna
          sigurnost Amerike službeno povezana sa sudbinom pustinjskog kraljevstva
          na obalama Perzijskog zaljeva, udaljenog više od 16.000 kilometara od
          američke  obale.  Planeri  u  američkom  ministarstvu  vanjskih  poslova  su
          shvatili da je sasvim razumljivo da bi američka vanjska politika, barem
          na ključnim područjima, mogla postati više imperijalistička, po uzoru na
          britansku kontrolu strateških interesa u zemljama udaljenim od britanskih


          110
   105   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115