Page 114 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 114
F. William Engdahl: Stoljeće rata
jedina iznimka bilo financiranje deficita izazvanog Vijetnamskim ratom.
Njujorško je bankarstvo bilo tradicionalno orijentirano na inozemno
poslovanje, ali je sada, kao nikada ranije, koncentriralo nesrazmjernu moć
nad svjetskim financijama. Bilo je to slično moći londonskih imperijalnih
grupacija poput banaka Midland Bank, Barclays i slično. Do 1961. ulozi
nagomilani u tih pet najvećih njujorških banaka iznosili su punih 75%
svih uloga na širem području grada New Yorka, najjačem američkom
gospodarskom području.4
Imena članova sve utjecajnijeg njujorškog Vijeća za inozemne odnose
(CFR, Council on Foreign Relations) tokom 1950-ih godina bila su odraz
te koncentracije financijske i privredne moći. Predsjednik Vijeća bio je
odvjetnik s Wall Streeta John J. McCloy, koji je ujedno bio i predsjednik
Chase Banke i bivši odvjetnik kompanije Rockefeller Standard Oil.
Dok je većina Amerikanaca samo naslućivala zlokobne posljedice
te koncentracije privredne i financijske moći u rukama malog broja
njujorških banaka, korporacija i s njima povezanih odvjetničkih firmi
tokom ranih poslijeratnih godina, tj. 1950-ih, ta činjenica nije promakla
njihovim rođacima u londonskom Cityju. Američko se društvo sve više
preoblikovalo po uzoru na britansko “imperijalno carstvo”, orijentirajući se
na financije, kontrolu sirovina i kontrolu međunarodnih uslova trgovine,
umjesto na tradicionalne američke temelje tehnološkog i industrijskog
razvitka.
Mohammed Mossadegh preuzima anglo-američku naftnu
kompaniju
1950-ih se godina činilo da Britanija gubi svoje brojne atribute carstva,
ali se ona žilavo borila za novostvoreni poredak kolonijalnih privilegija.
Umjesto velikoga ulaganja u održavanje prostranog formalnog carstva koje
je dopiralo sve do Indije, preustrojila je svoje interese na daleko unosnije
carstvo kontrole svjetske nafte i strateških sirovina, uz pomoć Sjedinjenih
Država. Tako su Egipat i Sueski kanal, kroz koji se prevozila većina
nafte sa Srednjeg istoka u Europu, postali zonama strateškog prioriteta,
kao i održavanje britanskih interesa u naftom bogatim srednjeistočriim
zemljama oko Zaljeva, osobito u Iranu, gdje je” britanska Vlada preko
naftne kompanije Anglo-Iranian usprkos ratnim naporima i dalje u
114