Page 116 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 116

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          bio povezan s engleskom Vladom. Usred te otvorene ucjene tih zapravo
          okupacijskih snaga na iranskom teritoriju, iranski je nacionalistički vođa,
          dr.  Mohammed  Mossadegh,  u  decembru  1944.  predložio  Iranskom
          parlamentu  zakon  koji  bi  zabranjivao  pregovore  o  nafti  sa  stranim
          zemljama.
            Mossadegh je citirao uvodnik objavljen u Timesu 2. novembra 1944.
          koji  je  predlagao  podjelu  Irana  poslije  rata  između  triju  sila:  Engleske,
          Rusije i Sjedinjenih Država. Zakon je donesen, ali je izrijekom izostavio, za
          naknadno razmatranje, koncesiju kompanije Anglo-Iranian Oil u južnom
          dijelu Irana, tj. staru koncesiju d’Arcyja iz 1901.
            Godine 1948., nakon jakih borbi, tokom kojih je iranski slučaj iznesen
          i  u  novoosnovanim  Ujedinjenim  narodima  Iran  je  ipak  uspio  iznuditi
          povlačenje stranih trupa sa svoga tla. Ali su i zemlja i gospodarstvo još
          uvijek bili pod stvarnom vlašću britanske vlade posredstvom kompanije
          Anglo-Iranian  Oil.  Južni  su  predjeli  Irana  posjedovali  najbogatija  u  to
          vrijeme poznata nalazišta nafte na cijelom svijetu, a ta su nalazišta bila pod
          kontrolom Britanaca, na temelju isključive koncesije dobivene nekoliko
          desetljeća ranije. Od 1919. godine britanski su službenici de facto vodili
          poslove na način da osiguraju taj važan monopol za Britaniju. Pojedinosti
          su iranskoga suvereniteta ostavljene po strani.
            Međutim po svršetku Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad su izbijali
          antikolonijalni pokreti na svim stranama, od Indije preko Afrike do Azije,
          Iran više nije htio tolerirati to oskvrnuće svoga nacionalnog suvereniteta.
          Krajem  1947.  iranska  je Vlada  predložila  kompaniji  Anglo-Iranian  Oil
          da poveća smiješno mali udio dobiti koji je ta kompanija davala iranskoj
          Vladi za eksploataciju nafte najunosniju na svijetu.
            Iran je iznio primjer Venezuele, gdje su američke kompanije Standard
          Oila pristale plaćati Vladi Venezuele 50 prema 50%. Iran je shvatio da bi,
          u takvim uslovima, umjesto bijednih 36 miliona dolara godišnje za crpenje
          svog dragocjenog prirodnog bogatstva bio dobio 100 miliona dolara, što
          je u to vrijeme bila pozamašna svota. Kako su stvari tada stajale, Iran je
          izračunao da kompanija Anglo-Iranian i Britanci plaćaju ustvari tantijeme
          u ukupnom iznosu od 8% od svoga profita. Britanija je imala isključivu
          koncesiju  na  ogromno  područje  koje  je  obuhvaćalo  160.000  četvornih
          kilometara,  a  nije  pristajala  na  tom  području  poduzeti  značajnija  nova
          istraživanja. Iran je izračunao da je kompanija Anglo-Iranian 1948. godine
          zaradila  320.000.000  dolara  profita na 23 miliona tona proizvedene

          116
   111   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121