Page 150 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 150

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          je odbijao dovesti pod kontrolu svoj deficit ratnih troškova, a funta je i
          dalje slabila zajedno s propadanjem britanskog gospodarstva. De Gaulle
          se povukao iz zlatnog kartela, ne želeći gubiti daljnje zalihe zlata francuske
          središnje banke na intervencije bez dna. Američki i britanski financijski
          časopisi,  predvođeni  londonskim  Economistom,  otpočeli  su  pojačani
          napad na francusku politiku.
            Ali  De  Gaulle  je  u  tom  procesu  napravio  jednu  taktičku  pogrešku.
          Dana 31. januara 1967. u Francuskoj je donesen jedan novi zakon koji je
          dopuštao neograničenu konvertibilnost francuskog franka. U to se vrijeme,
          kad je industrijski napredak u Francuskoj bio među najjačima u Europi,
          kad je franak koji je imao jaku podlogu u zlatu bio jedna od najjačih valuta,
          na  konvertibilnost  gledalo  kao  na  potvrdu  uspješne  privredne  politike
          Francuske od De Gaulleova preuzimanja vlasti 1958. Ta će konvertibilnost
          uskoro postati Ahilovom petom u rukama anglo-američkih financijskih
          interesa, koja će okončati De Gaulleovu Francusku.
            Francuski  je  premijer  Georges  Pompidou,  u  svom  javnom  govoru
          u  februaru  1967.,  ponovo  potvrdio  povratak  Francuske  monetarnom
          sistemu temeljenom na zlatnoj podlozi kao jedinom načinu izbjegavanja
          međunarodnih manipulacija, dodajući da “međunarodni monetarni sistem
          slabo funkcionira stoga što daje prednost zemljama s rezervnim valutama
          (tj. SAD-u i Vel. Britaniji - W.E.): te zemlje mogu sebi priuštiti inflaciju a
          da ih to ne košta”.
            Ustvari, Johnsonova Vlada i Banka za federalne rezerve jednostavno su
          tiskale dolare i slale ih u inozemstvo umjesto zlata.
            Tokom  1967.  godine  crte  su  još  oštrije  povučene.  Francuska  je
          središnja banka odlučila zamijeniti svoje dolare i funte za zlato, čime je
          napustila proizvoljni dogovor o “zlatnom kartelu” iz 1961. To su potom
          učinile i središnje banke drugih zemalja. Stanje je skoro doseglo dimenzije
          panike; nekih 80 tona zlata bilo je prodano na londonskom tržištu krajem
          te godine u nečuvenom vremenskom razdoblju od pet dana, u uzaludnom
          pokušaju da se zaustavi taj spekulativni napad.
            Povećavao se strah da će cijelo zdanje iz Bretton Woodsa puknuti na
          najslabijoj sponi - britanskoj funti.
            U drugoj polovici 1967. financijski su špekulanti prodavali funte tako
          što su kupovali dolare i druge valute, kojima su potom kupovali zlato na
          svim mogućim tržištima od Frankfurta do Pretorije i time potaknuli nagli


          150
   145   146   147   148   149   150   151   152   153   154   155