Page 147 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 147
Kennedy nije doživio izglasavanje svojega Zakona o porezu za
ujednačavanje zarada. Kad je taj zakon konačno donesen u septembru
1964. neki su moćni financijski interesi iz New Yorka i Londona uspjeli
progurati naizgled bezopasan amandman, koji je jednu zemlju izuzimao
od plaćanja toga novoga poreza - Kanadu, taj ključni dio britanskog
komonvelta. Tako su Montreal i Toronto postali sredstvom ogromne
rupe u zakonu koja je omogućila daljnje otjecanje američkih dolara, uz
posredništvo financijskih institucija pod kontrolom Londona. Bio je to
jedan od lukavijih financijskih udara u britanskoj historiji.
Nadalje, od novoga su američkog poreza bili izuzeti bankovni
krediti koje su davale inozemne podružnice američkih banaka stranim
državljanima. Američke su banke pohitale otvoriti podružnice u Londonu
i u drugim pogodnim središtima. Opet je londonski City izmanevrirao
način da postane središtem svjetskih financija i bankarstva putem
uspostave ogromnoga novog bankarskog i kreditnog tržišta “euro-dolara”,
sa središtem u Londonu.
Londonu, čija je važnost bila osjetno smanjena, opet je svanulo jer
je taj nekadašnji “svjetski bankar” počeo ovladavati tržištem odbjeglih
američkih dolara. Engleska banke i Sir Siegmund Warburg, uz pomoć
svojih prijatelja iz Washingtona, osobito pomoćnika ministra vanjskih
poslova Balla, lukavo su preusmjerili dolar k središtu koje će postati
najvećom koncentracijom dolarskih kredita izvan samih Sjedinjenih
Država - na londonsko tržište eurodolara, i koje će 1970-ih godina biti
procijenjeno na svotu od 1,3 trilijuna “vrućega novca”, a sve to “daleko
od obale”, tj. izvan kontrole ijedne države ili središnje banke. Njujorške
su banke i brokerske kuće s Wall Streeta otvorile urede u Londonu kako
bi upravljale tom cvjetajućim kockarnicom eurodolara, daleko od očiju
američkih poreznih vlasti. Američke banke, kao i velike multinacionalne
korporacije, dobile su jeftina sredstva s eurodolarskog tržišta. Tokom ranih
1960-ih godina Washington je namjerno dopustio da se širom otvore
vrata ogromnom otjecanju dolara s američkih obala na novo eurodolarsko
tržište “vrućeg novca”.
Kupci tih novih obveznica u eurodolarima, nazvanih euroobveznicama,
bili su anonimne osobe, koje su londonski, švicarski i njujorški bankari,
koji su vodili tu novu igru, cinično nazvali “belgijskim zubarima”. Te su
euroobveznice bile “na donositelja”, nigdje nije bilo registrirano nikakvo
ime kupca, tako da su postale omiljene među takozvanim švicarskini
147