Page 17 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 17

je prodavala ispod cijene ostalih trgovaca; a na nadnice koje plaća vlastitom
          narodu gleda kao na gubitak profita države.”2
            Peshine  Smith  uspoređivao  je  tu  britansku  doktrinu  “države  kao
          divovskog  trgovca”,  ideju  Adama  Smitha  i  drugih,  s  drugim  idejama
          nacionalnih ekonomija koje su se pojavljivale na europskom kontinentu
          1850-ih godina, osobito s njemačkom carinskom unijom (Zollverein) i
          drugim vidovima politike nacionalne ekonomije Friedricha Lista.3
            “Njihovu  će  politiku  diktirati  instinkti  proizvođača  a  ne  potrošača.
          Njima  će  ukupna  proizvodnja,  a  ne  postotak  trgovinskog  profita, biti
          pokazatelj  nacionalnog  boljitka.  Tako  su  velike  države  kontinentalne
          Europe - Francuska, Rusija i Njemačke države - ujedinjene u Zollverein ili
          Carinsku Uniju, odbacile ideju koja već dugo vlada u engleskoj trgovinskoj
          politici. Što je Engleska dobila tom politikom opisao je jedan od njezinih
          učenih i cijenjenih pisaca Joseph Kay, koji o toj državi govori kao o državi
          u kojoj je aristokracija bogatija i moćnija nego u ijednoj drugoj državi na
          svijetu, u kojoj su siromašni obespravljeniji, bjedniji i brojniji u usporedbi
          s  drugim  slojevima,  nereligiozniji  i  puno  neobrazovaniji  od  siromašnih
          slojeva bilo koje europske države, a jedini su izuzetak necivilizirane države
          Rusija, Turska, porobljena Italija, loše voden Portugal i revolucionarizirana
          Španjolska’.”4
            Tako  je  1851.  godine  počela  kampanja  za  oblikovanje  vladajuće
          engleske ideologije, uz primjenu nemoralno lažne maltuzijanske tvrdnje
          o  prenaseljenosti,  umjesto  da  priznaju  namjernu  politiku  premalih
          ulaganja u nove tehnologije proizvodnje. Toj je političkoj doktrini, koja
          je  racionalizirala  tu  brutalnu  ekonomsku  politiku,  dano  ime  engleski
          liberalizam. U biti, engleski je liberalizam, kako je bio definiran krajem 19.
          stoljeća, opravdavao pojavu sve moćnijeg imperijalnog elitnog sloja, koji
          je vladao u ime “primitivnih neobrazovanih masa” kojima se nije moglo
          povjeriti da vladaju u svoje vlastito ime.
            Ali, glavni je cilj liberalne elite britanske Vlade i javnoga života 19.
          stoljeća bio očuvanje i podržavanje interesa isključivo privatne moći. U
          drugoj polovici 19. stoljeća ta je privatna moć bila koncentrirana u rukama
          malog broja bankara i institucija londonskog Cityja.








                                                                      17
   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22