Page 17 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 17
je prodavala ispod cijene ostalih trgovaca; a na nadnice koje plaća vlastitom
narodu gleda kao na gubitak profita države.”2
Peshine Smith uspoređivao je tu britansku doktrinu “države kao
divovskog trgovca”, ideju Adama Smitha i drugih, s drugim idejama
nacionalnih ekonomija koje su se pojavljivale na europskom kontinentu
1850-ih godina, osobito s njemačkom carinskom unijom (Zollverein) i
drugim vidovima politike nacionalne ekonomije Friedricha Lista.3
“Njihovu će politiku diktirati instinkti proizvođača a ne potrošača.
Njima će ukupna proizvodnja, a ne postotak trgovinskog profita, biti
pokazatelj nacionalnog boljitka. Tako su velike države kontinentalne
Europe - Francuska, Rusija i Njemačke države - ujedinjene u Zollverein ili
Carinsku Uniju, odbacile ideju koja već dugo vlada u engleskoj trgovinskoj
politici. Što je Engleska dobila tom politikom opisao je jedan od njezinih
učenih i cijenjenih pisaca Joseph Kay, koji o toj državi govori kao o državi
u kojoj je aristokracija bogatija i moćnija nego u ijednoj drugoj državi na
svijetu, u kojoj su siromašni obespravljeniji, bjedniji i brojniji u usporedbi
s drugim slojevima, nereligiozniji i puno neobrazovaniji od siromašnih
slojeva bilo koje europske države, a jedini su izuzetak necivilizirane države
Rusija, Turska, porobljena Italija, loše voden Portugal i revolucionarizirana
Španjolska’.”4
Tako je 1851. godine počela kampanja za oblikovanje vladajuće
engleske ideologije, uz primjenu nemoralno lažne maltuzijanske tvrdnje
o prenaseljenosti, umjesto da priznaju namjernu politiku premalih
ulaganja u nove tehnologije proizvodnje. Toj je političkoj doktrini, koja
je racionalizirala tu brutalnu ekonomsku politiku, dano ime engleski
liberalizam. U biti, engleski je liberalizam, kako je bio definiran krajem 19.
stoljeća, opravdavao pojavu sve moćnijeg imperijalnog elitnog sloja, koji
je vladao u ime “primitivnih neobrazovanih masa” kojima se nije moglo
povjeriti da vladaju u svoje vlastito ime.
Ali, glavni je cilj liberalne elite britanske Vlade i javnoga života 19.
stoljeća bio očuvanje i podržavanje interesa isključivo privatne moći. U
drugoj polovici 19. stoljeća ta je privatna moć bila koncentrirana u rukama
malog broja bankara i institucija londonskog Cityja.
17