Page 19 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 19

utezima koji su izjednačavali suprotne strane središnje “tačke ravnoteže”,
          kako  bi  Engleska  izbacila  iz  igre  suparničke  privredne  sile  isključivo  u
          korist Engleske.
            Nakon  1815.  godine  poseban  se  “genij”  engleske  vanjske  politike
          sastojao u njezinu umijeću promjene savezničkih odnosa, ako je potrebno
          i preko noći, kako se mijenjalo njezino poimanje europske ili globalne
          strateške moći. Engleska je diplomacija njegovala tu ciničnu doktrinu, koja
          je nalagala da Engleska nikad ne održava sentimentalne ni moralne odnose
          s drugim državama kao suverenim poštovanim partnerima, nego da razvija
          svoje  “interese”.  Engleska  je  strategija  savezništva  bila  diktirana  onim
          što je ona sama, u bilo kojem trenutku, smatrala ostvarenjem definicije
          engleskih “interesa”. Pokazatelji takvih dramatičnih promjena savezništava
          su promjene od neprijateljskih odnosa s Francuskom u Africi do “Entente
          Cordiale”  nakon  obračuna  kod  Fašode  1898.  godine,  ili  pak  promjena
          odnosa prema Osmanlijskom Carstvu nakon više desetljeća duge engleske
          potpore osmanlijskoj Turskoj u sprječavanju širenjenja Rusije. U Britaniji
          i Indiji ti su potezi bili poznati pod imenom “velika igra”.
            Tokom posljednjega desetljeća 19. stoljeća engleski je kapital sve više
          pritjecao  u  pomno  odabrane  zemlje  s  pomanjkanjem  kapitala,  poput
          Argentine,  gdje  su  se  tim  kapitalom  financirale i gradile željeznice i
          infrastruktura,  kojima  je  potom  upravljala  Engleska,  a  vlade  zemalja
          domaćina tu su ulogu Engleske obično poticale velikodušnim koncesijama.
          Engleski  je  kapital  korišten  i  za  razvijanje  parobrodskih  linija  i  luka
          tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih “država partnera”
          učinkovito  pretvarano  u  privredne  sužnjeve,  a  njihove  su  trgovinske  i
          financijske uslove diktirale britanske trgovinske kuće i trgovačke financijske
          banke, iz londonskog Cityja. Tako su države partneri spoznavale da su
          Britancima  predale  kontrolu  nad  svojim  gospodarskim  suverenitetom
          puno učinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i
          provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.
            Tokom  1880-ih  godina  nove  su  argentinske  željeznice  dovozile
          argentinsku  robu,  osobito  govedinu  i  pšenicu,  do  izvoznih  luka.  Izvoz
          se udvostručio, a vanjski je dug Argentine, uglavnom prema londonskim
          bankama, porastao za 700%. Argentina je bila dužnički vazal Britanskog
          Carstva; “imperijalizam za male pare”, kako je to nazvao jedan komentator.
          Namjera britanske politike očito nije bila razvijati suverena industrijska
          gospodarstva  putem  svojih  odnosa  s  državama  partnerima.  Namjera  je


                                                                      19
   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24