Page 174 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 174
F. William Engdahl: Stoljeće rata
neprestano geometrijski širi, dok su sredstva za život aritmetički, odnosno
linearno, ograničena.
Malthus je prilično jasno rekao kako se može postići njegova “idealna”
ravnoteža između broja stanovnika i količine hrane. “Sva djeca koja se rode
iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini,
neizbježno (bi) morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću
odraslih osoba”.
Nadalje je Malthus sasvim jasan u tvrdnji da to mora biti aktivna
politika vlasti:
“Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta
umjesto da ga glupo i uzaludno pokušavamo spriječiti. A ako se bojimo
prečestih posjeta strašnoga oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti
druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja
čistoće siromašnima, trebamo potaknuti suprotne navike. U našim
gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i
izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda
i osobito poticati naseljavanje u svim močvarnim i nezdravim uslovima. Ali
iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih
bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da
su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno
istrijebljenje neke određene bolesti.”11
Nedostatak Malthusove tvrdnje, kako je to nepobitno pokazao
spektakularni razvitak civilizacije, tehnologije i poljoprivredne proizvodnje
od 1798., bio je u njegovu namjernom zanemarivanju doprinosa napretka
nauke i tehnologije za ogromno povećanje čimbenika poput uroda usjeva,
produktivnosti rada i slično.
Sredinom 1970-ih godina, što pokazuje učinkovitost novoga
propagandnog napada od strane anglo-američkog ustroja, dužnosnici
američke Vlade otvoreno su se hvalili na javnim konferencijama za
tisak da su predani “neomaltuzijanci”, za što bi samo desetljeće prije
toga bili ismijani i zbačeni s položaja. Ali, ta nova privrženost britanskoj
maltuzijanskoj ekonomiji nije se nigdje u Sjedinjenim Državama pokazala
tako okrutnom kao u Kissingerovu Vijeću za nacionalnu sigurnost.
Dana 24. aprila 1974., usred naftne krize, savjetnik za nacionalnu
sigurnost u Bijeloj kući, Henry Alfred Kissinger, objavio je jedan
dokument nazvan Memorandum o studiji Vijeća za nacionalnu sigurnost
174