Page 181 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 181
iz 1971. godine i fluktuirajućih tečajeva, naftni je šok stvorio nelikvidnost
u cijelome svijetu. “Pomanjkanje likvidnosti u svijetu stvorile su banke”,
rekao je Carli, “a u velikoj mjeri američke banke preko svojih podružnica
u prekomorskim zemljama”.
Carli je primijetio da neki na taj proces gledaju kao na “potvrdu zlih
namjera” onih koji su bili iza stvaranja novoga dolarskog monetarnog
poretka bez zlatne podloge, “i drže da iskorjenjivanje zlata iz monetarnog
sistema i neuspostavljanje službenih instrumenata koji bi zamijenili zlato
potvrđuju zao plan kojemu je cilj jačanje dominantnog položaja američkih
banaka”.2
Neki su to uistinu vidjeli kao zlu namjeru. Dok su industrijske zemlje
doživjele izvjestan lagani oporavak od početnog naftnog šoka u 1975.
godini, sveukupan se položaj gospodarstava zemalja u razvoju pogoršao
kao posljedica učetverostručene cijene nafte. Ukupni je deficit na računima
zemalja u razvoju narastao od prosječnih 6 milijardi dolara godišnje u
ranim 1970-im godinama na više od 26 milijardi dolara u 1974. godini
(i ovdje se događa četverostruko povećanje, usporedo s povećanjem cijene
nafte), do nepodnošljivoga sedmerostrukog povećanja na 42 milijarde
dolara u 1976. godini, a velika je većina toga deficita otpadala na one
zemlje u razvoju čiji je prihod po glavi stanovnika bio najniži u svijetu.
Pod prijetnjom da će izgubiti pristup daljnjim posudbama od Svjetske
banke i privatnih industrijsko-državnih banaka, manje razvijene zemlje
bile su prisiljene preusmjeravati dragocjena sredstva iz poljoprivrednog i
industrijskog razvoja u tek smanjenje tog deficita “platne bilance”. Uvoznu
su naftu morali skupo plaćati, i to u dolarima, dok je cijena njihovih
izvoznih sirovina jako pala u globalnoj recesiji iz 1974./ 75. Te su zemlje
bile prisiljene uzimati kratkoročne kredite za pokrivanje ogromnih uplata
za uvoznu naftu, a jedini su važniji kreditori, spremni davati kredite, bile
američke i britanske “eurodolarske” banke, koje su na taj način reciklirale
svoja ogromna petrodolarska bogatstva. Rezultat je bio da su cijeli Indijski
potkontinent, najveći dio Afrike i čitavi predjeli Latinske Amerike potonuli
u jaku ekonomsku i političku krizu.
Privatne su američke i europske banke priskočile u pomoć, prema
bilderberškoj strategiji “recikliranja petrodolara”, i davale kredite tim
zemljama, ali samo da “izravnaju” račune koji su bili u haosu od anglo-
američkoga naftnoga šoka. One nisu međutim financirale stvaranje
potrebne proizvodne infrastrukture ili tehnološkog razvitka. Ti su privatni
181