Page 183 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 183

za nacionalnu sigurnost i položaj ministra vanjskih poslova, što je bilo bez
          presedana).
            U decembru 1974. jasnije je definirana priroda te suradnje, koju su i
          saudijska i vašingtonska Vlada uvijek držale u strogoj tajnosti. Američko
          je Ministarstvo financija potpisalo sa saudijskom Monetarnom agencijom
          u Rivadu sporazum koji je imao zadatak “uspostaviti nove odnose, preko
          Njujorške  banke  za  federalne  rezerve,  s  Odjelom  za  kreditne  poslove
          (američkog) Ministarstva vanjskih poslova. Po tom će sporazumu SAMA
          kupiti nove vrijednosnice Ministarstva financija SAD-a s rokom dospijeća
          od  najmanje  jedne  godine”,  objasnio  je  pomoćnik  ministra  vanjskih
          poslova  SAD-a,  Jack  F.  Bennett,  koji  će  kasnije  postati  direktorom
          Exxona. Bennettov je memorandum bio naslovljen na ministra vanjskih
          poslova Kissingera, s nadnevkom februar 1975., što objašnjava dogovore
          postignute dva mjeseca ranije.4
            Osobi  neupućenoj  u  stvarnu  historiju  anglo-američkih  interesa  u
          Perzijskom  zaljevu,  od  tih  američko-saudijskih  “aranžmana”  nije  ništa
          manje začuđujuća bila ni odluka zemalja OPEC-a o prihvaćanju isključivo
          američkog  dolara  kao  sredstva  plaćanja  njihove  nafte,  a  ne  njemačke
          marke, usprkos njezinoj očitoj vrijednosti, ni japanskog jena, ni francuskog
          franka, čak ni švicarskog franka, samo američkog dolara.
            Cijena nafte u dolarima počela je kao praksa koju su nakon Drugog
          svjetskog  rata  uveli  američki  naftni  velmože  i  njihovi  bankari  iz  New
          Yorka. Ali kad su vlade vodećih europskih zemalja, nakon naftnog šoka
          s početka 1974., počele ulaziti u ozbiljne pregovore s arapskim zemljama,
          proizvođačima nafte, da sklope ugovore za dugoročnu kupnju nafte radi
          pokrivanja svojih potreba nafte, koju će se plaćati u valutama zemalja-
          kupaca (što je bio jako pametan potez, koji bi u velikoj mjeri umanjio
          posljedice  naftnog  šoka  za  europske  zemlje),  unutar  OPEC-a  dogodilo
          se nešto neobično. Njemačka ili Francuska bi s puno manje poteškoća
          osigurale domaća sredstva za plaćanje uvozne nafte u markama ili francima
          umjesto što za istu svrhu moraju kupovati dolare.
            Cijelu situaciju još čudnijom čini činjenica da su se ministri zemalja
          OPEC-a,  na  jednom  sastanku  1975.,  suglasili  da  ne  prihvate  ni  jednu
          drugu valutu osim američkoga dolara kao sredstvo plaćanja za svoju naftu,
          čak ni britansku funtu.
            Suvišno  je  napominjati  da  se  taj  dogovor  pokazao  jako  vrijednim



                                                                     183
   178   179   180   181   182   183   184   185   186   187   188