Page 157 - Ilijada
P. 157
Homer: Ilijada
C. Odluka: Diomed i Odisej treba da otiđu kao uhode. 198-253.
Kada preko jame oni već pr'jeđu, posjednu redom
Na čistini, gdje prostor pomaljo se izmed mrtvaca,
200 Koji su pali, i Hektor odakle se silni okrenu
Gubeć Argejce, kad noć je ogrnula ih već crna.
Tamo sjedeći jedan sa drugijem besjedit stane.
Med njima započne riječ Gerenjanin konjanik Nestor:
"Ne bi l' se, drugovi mili, u smiono pouzdo tkogod
205 Srce te među Trojance junačine pošo, i ne bi l'
Kojega uhvatio dušmana, što vrze se s kraja,
I govor ne bi li možda med Trojcima prislušao kakav
Što li med sobom oni vijećaju, kane li ovdje
Ostati kod lađa blizu, daleko od svojega grada,
210 Il' će se u grad povratit, kad svladaju ahejske sine?
Sve to mogo bi čuti i k nama se vratiti čitav;
Slava bi pod nebom njemu med svima ljudima bila
Velika, a dar će od nas vrijedan dobiti jošte:
Jer koliko je god gošpodara lađama ovdje,
215 Crnu će pjemu svaki po jednu ovcu darovat,
Koju još jagnje sisa, a dara joj jednakog nema;
8
Taj će na gozbi svakoj i časti nazočan biti."
Tako im reče, a oni umuče svi i zašute,
Onda im grlati bojnik Diomed govoriti počne:
220 "Nestore, mene srce i junačka potiče duša
U vojsku zaći naših dušmana, štpno su blizu!
Al' da i drugi tko od junaka još pratit me hoće,
Više slobode bi bilo u mene, smjelosti više.
Kad dva zajedno idu junaka, tad opazi jedan
225 Prije drugoga korist; a samac i opazi l' štogod,
Kraći je njegov um, a odluka njegova slaba."
Reče, i mnogo sa njime junaka htjede da pođe:
Htjedoše Ajasa oba, što Aresu bijahu sluge,
Htjede Merion, a htjede veoma i Nestorov sinak,
230 Htjede Atrejev sin Menelaje, kopljanik slavni;
Strpljivi htjede Odisej u trojanske redove zaći,
Srce bo smiono vazda u grudima bijaše njemu.
8 215-216. Na kraju ovoga pjevanja vraćaju se sretno iz noćnoga uhođenja Odisej i Diomed, a o daru
koji se u ova dva stiha obećava nema tamo ni spomena; pjesnik je zaboravio reći da je obećanje ispu-
njeno. Sličan primjer vidi u 14. pjev., st. 267-269. Takova zaborava ima i u našim narodnim pjesmama.
U pjesmi "Ženidba Dušanova" (u Vuka II. knjiga br. 29.) car Stjepan obećava Milošu Voinoviću zemlju
Skenderiju "u državu", ako pozna Roksandu djevojku, ali kad Miloš pozna djevojku i dovede je caru.
car poljubi Miloša, ali o Skenderiji nema više ni riječi. Drugi je primjer u pjesmi "Marko Kraljević i
Musa kesedžija" (u istoj knjizi, br. 67.), gdje hodža Ćuprilić pita sultana šta bi dao onome koji bi mu
živa doveo Marka? Sultan kaže da bi mu dao vezirstvo nad Bosnom "bez promjene za devet godina".
Ćuprilić za čas dovede Marka pred sultana, a sultan i ne misli više na ono što je obećao, a ne misli ni
Ćuprilić da podsjeti sultana.
157