Page 176 - Ilijada

Homer: Ilijada

Te Odiseju on, što nablizu stajaše, reče:
"Napast se velika na nas sad ruši, šiloviti Hektor,
Nego stanimo deder i čekajmo, bran'mo se od njeg!"
Reče i zamahne kopljem dugosjenim pa ga i baci,
350 Zgodi, ne promaši jaki Diomed u glavu samu
Gađajuć u vrh šljema, al' mjed se od mjedi odbi,
Ne zađe u kožu krasnu, jer šljem ga obranio njegov,
Trogubi, cjevnati šljem, što Hektoru dade Apolon.
Hektor uzmače veoma daleko i u čete zađe,
355 Padne na koljena samo i čvrstom rukom se zemlje
Prihvati, a crni mrak navuče se na oči njemu.
Dok je Tidejev sin za poletom pošao koplja
Kroz rtnike daleko, gdje u tle se ono zataklo,
Dotle se razbere Hektor te u kola skočivši natrag
360 Potjera u vrevu konje i crnoj se ukloni smrti.
Jaki Diomed s kopljem potrči i onome vikne:
"Opet si uteko smrti, o pseto! Već ti je blizu
Poguba bila, al' Feb je Apolon spasao tebe,
Kome se valjada moliš, kad u zveku ideš kopalja.
365 Al ću i poslije tebe ukapiti sastav se s tobom,
Ako je besmrtni bog pomoćnik koji i meni;
Med druge idem sad, da se opet namjerim na kog."
Reče i odirat stane Peonova junačkog sina;
Na Diomeda, ljudma pastira, ljepokose onda
370 Helene naperi muž Aleksandro divni strijelu
Uz grob načinjen rukom čovječjom, nasloniv se za stup,
Uz grob Ila, ljudma starješine, Dardanu sina;
Baš je presjajni oklop Diomed Agastrofu snažnom
S prsiju skido i štit sa pleći i kacigu tešku,
375 Uto povuče na luku Aleksandro pregibak i on
U nogu desnu zgodi u taban onog, te zalud
Ne ode njemu iz ruke strijela, već prošavši naskroz
U zemlju se zabode; Aleksandro tad se nasmije
Slatko, iz zasjede skoči i prozbori hvaleć se mnogo:
380 "Ranjen si! nije strijela izletjela zalud! ej tako
Da te u dno slabina pogodih i život ti uzeh!
Tako bi istom od zla odahnuli velikog Trojci,
Koji se zgražaju tebe ko od lava vekave koze." -
Ništa nepreplašen njemu Diomed odgovori jaki:
385 "Strijelče, djevojčaru o jezični, gizdavi lukom!
Da si se ogledo sa mnom u oružju stav mi nasuprot,
Ne bi ti pomogo luk ni tvoje strijele guste!
A sad si zadr'o mene u taban i time se dičiš, -
Ne marim, kanda me žena il' dječak bezumni rani,
390 Jer nejunaku je tapa strijela, tupa nitkovu.
Drukčija biva moja strijela oštra, pa malo
Makar i darnula ona, al' odmah čini mrtvacem!
Njegova žena oba za njime obraza grebe,

176