Page 251 - Odiseja
P. 251
Homer: Odiseja
Zlica nije se bojo božànskē kazni ni stola,
Kojim ga ponudio, već Ifita ubi i k tome
30 Kobile kopita krepkih u dvorima svojim zadržī.
Za njih propitujuć Ifit Odiseja sretne i lûk mu
Darova, što ga otac silnoviti nošaše Eurit,
Te ga na smrti sinu u visokom ostavi domu;
A mač Ifitu oštri Odisej i ubojno koplje
35 Dade, da bude mu znak prvínā gostinske pažnje.
Al' se kod stola nikad ne sastaše, jer sin je Zeusov
Ifita, Eurihu sina, umorio bozima sličnog,
Od kog imaše luk Odisej divni, al' u boj
Kad bi u crnim išo u lađama, nije ga sobom
40 Uzimo, već je ležo u domu ko glavnog mu spomen
Prijatelja, al' vazda u zemlji ga nošaše svojoj.
A kad ženska dika Penelopa do sobe one
Dođe i na prag stupi na hrastov, štono ga tesar
4
Nekad uglavi vješto i mjerilom izmjeri pravo,
45 Uklopi dòvratnīke i vrata postavi sjajna, —
Od biòčuga odmah Penelopa odvije remen
I ključ metne unútra, a zasunke stane od vrátā
Pravo smjerajuć natrag da tura. Kao što pasuć
Bik na livadi rikne, baš tako i krila od vrátā
50 Kada ih rȁzdvojī ključ, zatutnje i naglo se otpru.
Kraljica na daske stane na visoke, gdje su ormari
Stajali, a u ormarma od jela mirisna bjehu.
Rukom posegne ona u ormar i sa klina skine
Luk i korice sjajne, u kojima bijaše spravljen;
55 Zatim sjedne ondje, na koljena korice metne,
Zaplače ȉza glāsa i izvadi luk gospodarev.
Pošto se ljuto mudra Penelopa naplače sita,
Onda u dvòranu ona med prosce ponosne ode
Noseći gipki luk u ruci i zȁ str'jēle tulac,
60 A u tulcu ljutih množina bijaše str'jela.
S njom su i dvorkinje išle i nosile kovčeg, u njèmu
Gvožđe je ležalo i mjed, — sve oruđe kraljevo bojno.
Kada ženska dika Penelopa k proscima dođe,
Stade kraj dòvratnīka od dvòranē građene tvrdo,
65 Ispred obraza oba povúkla je bijeli pr'jevjes,
Nȁ obje strâne joj stâše po dvorkinja čestita jedna.
Odmah proscima ona progovori ȉ r'jēč im rekne:
»Čujte me, junački prosci, što napadoste na ovu
Kuću te hoćete jesti neprestano ì piti u njoj,
70 Jer gospodara nema već òdāvno, ì vās ni jedan
Drugoga izgovora izrèći nikakva ne zna,
Nego mnome se želi oženit, učinit me ženom.
Ali na noge, prosci, kad natječete se za me.
Ja ću veliki luk božànskōg Odiseja metnut,
75 I tko rukama svojim tetívu najlakše zapne,
I tko kroz sjekire sve po redu izmetne str'jelu,
4 44. »mjerilom« — vidi 5. pjev. st. 245.
251