Page 64 - Odiseja

Homer: Odiseja

Sve se izvršuje to! Oblačine kakve li stere
Po nebu širokom Zeus! uzmućuje more; oluje
305 Svakakvih vjetrova gone. Sad smrt me pr'jeka zac'jelo
13
Čeka. Blaženi triput i četirput Danajci oni,
Na polju širokom trojskom što padoše služeć Atrídma!
O da poginuh ì jā, sudbina da me je snašla!
Onaj dan, kad Trojánci veòma mnogi na mène
310 Kraj Pelióna mŕtva mjedòkovnā bàcāhu kòplja!
Časno bih sahranjen bio, Ahejci bi glas mi raznèsli,
A sad je suđeno meni da kukavnom poginem smrću!«
Kad on izrekne to, s visine veliki talas
Strašno se obori na nj i čamac uzljulja njegov,
315 A sam daleko padne od čamca, pusti iz rùkū
Krmilo; katarku njemu po srèdini prebije strašna
Bura udariv o nju u onoj vjetrova smjesi.
U vodu padne daleko jedrènā motka i jedro,
A on u vodu bačen od tȁlāsa dugo se nije
320 Od sile golemog vala pomoliti mogo, jer ruho
Što mu ga dade divna Kalìpsa, sad mu otèžā.
Kasno izroni tek, iz ústā je pljuvao vodu
Slanu i gorku, a silna i s glave mu curila voda.
Ali se čamca sjeti i opet u muci teškoj,
325 Pa se zagna za njime i uhvati ga sred válā,
Te se posadi u nj od skončánja ì smrti bježeć.
Čamac mu amo tamo ponesu po moru vali;
Kao kad jesenji Borej ponèsē po polju čkalje,
Koji se čvrsto drže, po pȕčini tako su vjetri
330 Nosili amo tamo Odiseja divnoga čamac.
Sad ga je Boreju Noto dobacio, neka ga nosi,
A sad Zefiru Euro prepustio, neka ga goni.
14
Tada ga Kadmova kći Leukòteja spazi Inóna
Gležanja krasnih, što žena sa ljùdskīm bijaše glasom
335 Nekad, a sada čast božànskū u válima ima.
Požaliv, gdje se po vodi Odisej prebija jadni,
Nalik na pticu gnjurca izlètī ona iz vode,
Onda Odiseju sjedne na čamac i ovo mu reče:
»Jadniče, zašto se na te zemljòtresac sada Posìdōn
340 Tako rasrdio strašno te mnoge ti pripravlja muke?
Ali te ubiti neće, ma kȍliko htio te ubit.
Nego učini ovako, jer mislim, pametan da si:
To odijelo svuci sa sèbe i ostavi čamac,
Vjetrovi neka ga nose, te pregni i rukama plivaj,
345 K feačkoj zemlji da dođeš, gdje muka se izbavit imaš.
Evo ti besmrtni veo, pod prsima njim se utegni,
Pa nek te ne bude strah, nastradat ni poginut nećeš.
A kad se rukama kopna već dotakneš, veo odveži
Pa ga u iskričavo odbaci more od sèbe,

13
306. U to se mjesto ugledao pjesnik Vergilije u svojoj Eneidi 1. pjev. st. 94. i d.
14
333. Ime Leukoteja znači: bijela boginja; ona iza oluje donosi tišinu na moru i spasava brodolomce. Za
života zvala se Inona pa je jedini primjer apoteoze u Homera.
64