Page 360 - Vladimir Pištalo- Tesla portret među maskama
P. 360

115.

                              A onda



         Rulet dvadesetih se zaustavio na crnom utorku. Brokeri na berzi su
     jurili  šibani  sekundarom.  Brokeri  su  objavljivali  da  akcije  tonu glasom
     davljenika. Rulja je đrmala vrata zatvorenih banaka. Nad ulazom u Vol
     strit urezali su Hobsove reči „Čovek je čoveku vuk”.
         Farmeri su na zapadu spaljivali žito. U Njujorku su se onesvešćivali
     od glađi.
         Nemoguće!
         Žene su prodavale „edenske jabuke” da ne prose. U javnim kuhinja-
     ma hodajućim ranjenicima su sipali supu u šešire.
         Nemoguće!
         Za  šest  obroka  dnevno  gladni  su  halucinirali  u  igrajućim  mara-
     tonima.
         Nemoguće!
         A Onda se udovac Džonson vratio iz Pariza.  Uzdahnuo je i požalio
     se:
         -  Kud god odem -  ja tamo.
         Zatim se osmehnuo i pohvalio se:
         -  Kad stalno putuješ nikad nisi provincijalan.
         -  Ja ne mislim tako -  ispravio ga je Tesla. -  Ja mislim da je tvoja duša
     provincija ili prestonica, nezavisno od mesta na kome živiš.
         Da iznenadi Teslu, Robert mu je doneo publikaciju srpskog nadre-
     alizma L’Impossible.
         -  Nemoguće -  zasmejao se Tesla. -  To je refren moga života. To su
     mi govorili za svaku ideju -  otkad znam za sebe.
         -  Da li si nekad video čudo? -  interesovao se Džonson.
        -  Nekad? Uvek! -  ljutnuo se Tesla.
         Sedamdesetih godina u Gracu, žene su nosile nešto nalik na portikli-
     ce od čipke. Prolazak vremena je i to pretvorio u čudo.



     366
   355   356   357   358   359   360   361   362   363   364   365