Page 226 - Boris Mouravieff – Gnoza
P. 226

njega. To je značenje Isusovih riječi:' Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne
               postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.' 205
                      Ova  vježba  unutrašnje  konstatacije  je  alat  koji  omogućava  hrabrome  i
               ustrajnome tražitelju da postane dijete. Da bi stupio na Put Oslobođenja čvrstim
               korakom.
                      U  svojem  aktivnom  obliku,  unutrašnja  konstatacija  izabire  određeni
               objekt našeg unutrašnjeg života koji bi se trebao dovesti pred našu pažnju; njen
               tipični oblik je praksa preispitivanja savjesti.
                      Cilj je isti kao i u aktivnoj vanjskoj konstataciji.
                      Svaka  od  ovih  vježbi  može  voditi  koncentraciji.  Njen  objekt  može  biti
               unutrašnji ili vanjski, budući da je Kraljevstvo Božje također unutar i izvan nas u
               isto vrijeme. (Vidi Sl. 27)

                                                 (10)

                      Konstatacija  može  poprimiti  različite  oblike,  prikladne  odabranom
               objektu i stavu. Ali dvostruka pažnja je uvijek obavezna.
                      Vježba prisutnosti je napor pažnje; kao što smo vidjeli, ona  je osnovni
               element u ovome. Kad je se radi dnevno, u obliku pasivne konstatacije, ona vodi
               znanju o sebi. Ali zato što prisutnost mora koliko je više moguće postati trajna  -
               a  ovu  točku  ističemo  zbog  njene  važnosti    -  tražitelj  mora  vježbati  dvostruku
               pažnju koliko god može tijekom svih svojih aktivnosti. Vremenom će primijetiti
               da ovaj napor sjećanja, prisutnosti, ne samo da ne ometa njegove aktivnosti, već
               suprotno uvelike pomaže u njihovom izvršavanju.
                      Prisutnost, između ostalih, zauzima dva oblika koja se moraju posebno
               promatrati: oni su, prvo, ne-slijevanje, i drugo, ne-pridavanje značaja.
                      Komentirali  smo  ova  dva  stava  u  nekoliko  prilika.  Ipak  je,  međutim,
               potrebno proučiti jedan poseban aspekt s većim razmatranjem. Unutrašnje ne-
               pridavanje značaja mora se kultivirati na takav način da postane potpuno. Ali ne
               smijemo  to  pomiješati  s  vanjskim  ne  -pridavanjem  značaja.  Obično,  vanjski  je
               čovjek,  kad  je  u  slivenom  stanju,  pun  unutrašnjeg uvažavanja.  S  druge  strane,
               nedostaje mu vanjsko uvažavanje. Na to se mora paziti. Vanjsko uvažavanje se
               mora povećati koliko je god moguće. Vanjski život karakterizira mehaničnost na
               mentalnom planu kao i na fizičkom. Znamo da ne smijemo dozvoliti da naš prst
               sklizne u kotač mašine koja radi: bio bi smrskan. Mogli bismo čak izgubiti život.
               Isto je na mentalnom planu: naša pažnja mora ostati oprezna. Pošto smo i sami
               mašine, moramo izbjeći sudaranje s mentalnim mehanizmima koji nas okružuju.
                      U glavnim crtama, ovo je značenje i svrha vježbi konstatacije, i ciljevi koje
               nam omogućava da dostignemo. Sad možemo razumjeti zašto je se mora vršiti



               205  Matej 18: 3.

                                                 224 |
   221   222   223   224   225   226   227   228   229   230   231