Page 13 - Gordon Livingston - Prerano stari, prekasno mudri

24 PRERAN O STARI, PREKASN O MUDR I Teško je logičk i odbacit i ideju do koje nismo došli logički m putem 25

promijenimo ponašanje. Svatko tko je ikada promatrao s kojima sam razgovarao. Sasvim suprotno, većina uspo­
prosječnog igrača golfa svjestan je da to nije tako. mena iz djetinjstva opterećene su osjećajem neizgovo­
Ponekad se čini da smo toliko duboko zaglavili u ne­ renih obveza - djeca se moraju ponašati tako da roditelji
uspješnim životnim obrascima da potvrđujemo staru na njih »budu ponosni« zbog uspjeha u školi, uzornog
vojnu izreku: Ako nešto ne funkcionira, ponovno to učini. Mo­ ponašanja, prikladnog braka i rađanja unuka. Mnogo je
tivacije i navike koje su temelj našega ponašanja rijetko načina na koje roditelji u djecu usađuju osjećaj dužnosti.
su kad logične; puno češće nas pokreću impulsi, predra­ Prihvaćajući dar života i roditeljske brižnosti dijete se, pre­
sude i emocije kojih smo tek nejasno svjesni. ma svemu sudeći, zadužuje kod roditelja, a taj dug može
Muškarac koji se vratio kući s posla podložan je osje­ vratiti isključivo ispunjavajući roditeljska očekivanja.
ćajima nezadovoljstva izazvanima nezadovoljavajućim Puno se priča o tegobama roditeljstva. Počevši od bo­
poslom ili dugotrajnim putem do kuće. Čezne za nekak­ lova pri porodu, nespavanja tijekom prvih mjeseci djete­
vim oblikom kontrole nad vlastitim životom koji mu, kako tova života, beskonačnog vozikanja djeteta na razne orga­
mu se čini, klizi iz ruku. Ulazi u kuću nadajući se utočištu, nizirane aktivnosti, do stresa tijekom adolescencije ispu­
ali suočava se s dodatnim obvezama i neredom. Nije sa­ njene sukobima i kulminacije izazvane troškovima ško­
njao o takvom životu. Tko je, dakle, odgovoran? lovanja, svaki stupanj odrastanja izvor je roditeljskih pri­
Ako većinom naših postupaka upravljaju osjećaji, tužbi koje daju naslutiti da je riječ o svojevrsnom žrtvo­
koliko god bili nejasni, da bismo se promijenili moramo vanju. Zar je onda čudno što djeca imaju osjećaj da na
biti u stanju identificirati vlastite emocionalne potrebe i neki način moraju uzvratiti roditeljima?
pronaći način da ih zadovoljimo, ne vrijeđajući one o Pitanje »Što dugujem vlastitim roditeljima« nerijetko
kojima ovisi naša sreća. Želimo li, kao većina, da se dru­ muči djecu i kad porastu, a ponekad i tijekom odrasle dobi.
gi prema nama ponašaju blago i strpljivo, te kvalitete Zapravo, naša nam djeca ne duguju ništa. Sami smo odlučili
moramo njegovati u sebi. Kad god razgovaram s parom donijeti ih na svijet. Ako smo ih voljeli i brinuli o njiho­
opterećenim problemima, nevjerojatno je koliko su nji­ vim potrebama, to je bio naš roditeljski zadatak, a ne
hove želje slične: žele da ih se poštuje, da ih se sasluša, da nesebični čin. Od početka smo znali da ih odgajamo, a da
imaju osjećaj da su središte partnerova života. Što bismo će nas oni jednoga dana napustiti: oduvijek smo bili ob­
u odnosu i mogli više poželjeti? Na to ljudi misle kad go­ vezni pomoći im da to učine neopterećeni osjećajem bes­
vore o ljubavi. konačne zahvalnosti ili vječnoga dugovanja.

Kažemo li da moramo davati da bismo primili, da ža- Funkcionalne obitelji bez poteškoća puštaju djecu da
njemo kako smo zasijali, to su otrcane izreke. Ali, ima li veće odu. Nefunkcionalne obitelji ih pokušavaju zadržati.
istine od njih? Zašto nam ih je, onda, tako teško primijeniti? Kad upoznam obitelj u kojoj djeca ostaju živjeti, nerijetko
Kao i većina objašnjenja našega ponašanja, odgovori na ta nesretna, i u odrasloj dobi, imam osjećaj da se nepres­
pitanja također se kriju u našim prošlim iskustvima. tano prerađuju isti sukobi i tjeskobe zbog odvajanja, ali
Kao djeca imamo pravo na bezuvjetnu roditeljsku se nikada ništa ne rješava. Zajednička maštarija glasi:
ljubav. No, čini se da ju je dobilo vrlo malo ljudi od onih »Ostat ćemo zajedno dok to ne riješimo«. No, ponekad