Page 163 - Odiseja

Homer: Odiseja

Njoj odgovarajuć ovo Odisej dosjetljivi reče:
»Avaj! ko Atrejev sin Agamèmnom doista ì jā
U kući svojoj zlom bih sudbìnōm propao bio,
385 Da me nijèsi svemu poùčila, kako valjádē.
Nego, kako ću onim osvétit se, svjetuj me sada,
I stoj uz mène i meni nadahni hrabrošću srce,
Kao kad zidove b'jele na Troji rušasmo nekad.
Tako da uza me ravno, sjajnòokā boginjo, stojiš,
390 Sa tri stotine ja bih junaka mogo se borit
S pomoću, gospođo, tvojom, da pomažeš milosno meni.«
Sjajnoka na to njemu Aténa odgòvorī ovo:
»I te kako ću ja ti pomagati, pamtit ćeš vazda,
Kada se latimo posla. Ta mnogi tada će, mislim,
395 Kȓvlju ȉ mozgom svojim okáljati gòlemū zȅmlju,
Mnogi od prosilaca, imutak koji ti troše.
Nego sada tebe da pretvorim, kako te nitko
Neće poznati moći; na gipkim ti udima krasnu
Kožu ću tvoju narozat, sa glave ću plavu ti kosu
400 Uništit, sveg ću u drónjke obúći te — tkò god te vidi,
Da mu se zgadi, — i ktome učinit ću glúpe ti oči,
Tvoje prekrasne oči, da grdan dođeš pred prosce
I pred ženu i sina, u domu kog ȍstavī nekad.
Najprije valja ti doći k svinjaru, koji je čuvar
405 Tvojih svinja, a k tome i prijatelj tebi je dobar,
Sina ti ljubi on i umnu Penelopu ženu.
Naći ćeš njega gdje sjedi med svinjama, kojeno pasu
Tamo uz Korakov hrid i uz Aretúsin uz izvor
Jeduć u obilju žir i crnu pijući vodu.
410 A to svinjama sve pretilinu pridaje bujnu.
Tu kod svinjara sjedi i ostani, pitaj ga za sve,
A ja u Spartu idem, gdje kažu prekrasnih žena,
Da tvog, Odiseju, sina pozovem Telemaha milog,
Koji k Menelaju ode u široki grad Lakedèmon,
415 Dà čujē za glas tvoj, i da li mu živiš još gdjegod.«
Njoj odgovarajuć ovo Odisej dosjetljivi reče:
»Zašto mu kazala nisi, a za sve znala si dobro?
Valjada kao i ja trepetljivim morem nek luta,
Lutajuć jače nek trpi, a drugi mu troše imutak!«
420 Sjajnoka na to Atena ovako odgovori njemu;
»Nemoj se odviše brinut za njèga u svojoj u duši!
Ja sam ga pratila sama, da onamo dođe i sèbi
13
Slavu steče i diku, a sada se ne muči ničim,
Već u Atridovu domu u obilju svakome sjedi.
425 Sada mlađahni prosci na njèga ù lāđi crnoj
Vrebaju ubit ga želeć još prije no kući se vrati;
Ali ne mislim to, već prije će pokriti zemlja
Gdjekojeg od prosácā, imutak koji ti troše.«
Tako reče Atena i njèga palicom dirne,

13
423. »Slavu steče i diku«, jer je putovanje u to doba bilo povezano s mnogobrojnim teškoćama i opas-
nostima.

163