Page 96 - Odiseja

Homer: Odiseja

Prekrasni kovčeg i krasnih daróvā nameće u njeg:
440 Zlata i odijela, Feáčani što mu ga daše,
Sama unutra plašt i lijepu košulju metne,
Besjedu započne s njim i progovori krilate r'ječi:
»Pogledaj zaklopac dobro i brže uzlom ga sveži.
Da ti na putu tko ne ukrade, što je u njèmu,
445 Na lađi crnoj kad budeš počivo u slatkome sanku.«
Kad tu besjedu čuje Odisej divni stradálac,
Onda utvrdi zaklop i brzo ga šarenim uzlom
16
Sveže, kako ga bila naučila gospođa Kirka.
Kad li mu u isti čas ključarica rekne u kadu
450 Ući, da bi se opro; Odisej radosna srca
Dočeka kupanje toplo, jer podvoren ne bješe često.
Otkad ostavi dom ljepòkosē one Kalìpsē;
Kod nje je kao bog nepromjenitu imao dvorbu.
Kada ga robinje veće okupaju, namažu uljem,
455 Košuljom ogrnu njega i strukom; izìšāv iz vode
Ode među ljude Odisej, što pijahu vino.
A Nausìkaja tada božànskē puna ljepote
Stâše kraj dovratnika od dvòranē građene tvrdo,
Očima gledaše svojim Odiseja diveć se njemu,
460 Besjedu započne s njim i progovori krilate r'ječi:
»Zdravo, o goste! Kad budeš u zemlji već svojoj, spomén' se
Mene, jer prvoj imaš zahvalit za spasenje meni.«
Njoj odgovarajuć ovo Odisej dosjetljivi reče:
»O Nausìkaja, kćeri Alkìnoja junačkog kralja,
465 Zeus mi gromovni Herin muž udijelio tako,
Kući da svojoj dođem i ugledam povratka danak!
Tad ću i tamo tebe ko boginju slaviti kakvu
Uvijek, svaki dan, jer ti si me, djevojko, spasla.«

B. Pjesma o propasti grada Ilija. 469—520.

Reče i sjedne tad uz Alkìnoja kralja na stolac.
470 Sluge već d'jeljahu mesa komáde i m'ješahu vino.
Glasnik međù njīh dôđē i milog pjevača dovèdē,
Kojega častiše ljudi, Demòdoka, med goste njega
Sjedne baš u sredini i o stup ga nasloni visok.
Tada glasníku ovo Odisej dosjetljivi reče
475 (Odrezav komad od hrpta, a veći mu ostane jošte
Komad bjelòzubōg vepra u masti obavit bujnoj):
»Ovo, glasniče, meso pjevaču Demòdoku predaj,
Nek jede; njemu i jâ ću ugoditi, premda sam jadnik.
Jer su kod ljudi svih pozemljárā pjevači u časti
480 I u poštenju, jer Muza naučila ih je pjevat
Pjesme; ta sve pleme pjeváčā njojzi je milo.«

16
442—448. Aretina neopravdana sumnja u vlastite ljude i vezanje uzlom, što se inače nigdje ne spominje,
dokazuju da su ti stihovi umetnuti; Odisejev uzao upotrebljava se poslije poslovično, kao i Gordijski čvor,
da se označi štogod što se ne da razriješiti.

96