Page 19 - Ivan Pernar - Kako je nastao novac

Međutim, jedan mladi čovjek je postavio par pitanja:
Zar time država nije izgubila vlast nad novcem?
Zar takva regulacija novca ne stavlja državu u podređeni položaj u odnosu na
privatne banke?
Zar time nije otvoren velik prostor za manipulaciju?
Čije interese zastupaju masovni mediji, te uvaženi političari i ekonomski stručnjaci?
Pa ipak, iako su ta pitanja bila od iznimne važnosti, a odgovori na njih očiti - bio
je ušutkan i ismijan.
“Što ti znaš kad nisi završio velike škole? Zar misliš da ćemo vjerovati tebi, a ne
bankarima? Tko može razumjeti financijski sustav bolje od njih?”, ljudi su redom
govorili - jedan od prolaznika bio je najhrabriji. Došao je do tog mladića i pljunuo ga
u lice. “Evo ti budalo kad se praviš pametan”, usput je povikao.
Očito nije znao za sljedeće riječi Thomasa jeffersona (trećeg predsjednika SaD-a):
“ako američki narod ikada dozvoli privatnim bankama kontrolu nad pušta-
njem novca (u opticaj), prvo inflacijom – a potom deflacijom, banke i korporacije koje
će izrasti oko njih razvlastiti će ljude od njihove imovine, sve dok se njihova djeca ne
probude kao beskućnici na kontinentu koji su njihovi roditelji osvojili.”
Kao što smo već rekli Gerhard je znao za sve te činjenice, znao je kako sustav
funkcionira iznutra. Odrastao je u obitelji bankara, a kod kuće se i školovao. Veliku
pažnju njegovi su roditelji usmjeravali na dobro poznavanje naravi novca i zakoni-
tosti vezanih uz njega. “U državne škole idu samo budale”, otac mu je rekao jednom
prilikom kada ga je upitao zašto ne ide u školu kao i druga djeca.
“Novac je najvažnija stvar u životu, a u školama se o njemu uopće ne govori”,
često puta bi ponavljao.
“Djeci se tamo ispire mozak, uči ih se glupostima - koliko ima resica u tankom
crijevu, kako izgleda živčani sustav beskralježnjaka i hrpi drugih nebitnih stvari.
Međutim ima nešto još i strašnije od toga, uči ih se da ne razmišljaju svojom glavom
i da slijepo vjeruju autoritetima. ako su uspješni u tome čak im daju i dobre ocjene”,
jednom prilikom ga je upozorio.
Otac ga je poticao na kritičko razmišljanje, a Gerhard mu je zauzvrat volio kon-
trirati: “ali u školi se uče i strani jezici!” jednom je pobjedonosno uskliknuo. “Sine,
koji jezik svi razumiju?”, upitao ga je otac, Gerhard je razmišljao i razmišljao, zagle-
dao se kroz prozor, vratio pogled ravno na očeve oči i rekao: “Novac! Novac je jezik
koji svi razumiju!”, otac ga je čvrsto zagrlio.
Tada ga je upitao: “ako je novac tako bitan, misliš li da je slučajno da se u školi
o njemu ne govori?”
Gerhard se zamislio i rekao: “Ne, sada shvaćam tko ima stvarnu vlast u državi
i zašto je vlast nad novcem tako bitna. Političari, novinari i profesori tvoje su mari-
onete, oni rade i govore ono što im ti kažeš”, otac ga je potom upitao: “Kako možeš
biti siguran u to?”

19