Page 281 - Ivo Andrić - Znakovi pored puta

*

Prateći i posmatrajući sve oko sebe, gledam ljude kako se ponašaju i šta rade, slušam šta
govore, i stalno se pitam kako mogu, kako smeju, kako nalaze snage da budu to što su i
što izgleda da su. Upravo to, i samo to! I - najzad - kako ih ne mrzi?

*

Sede dvojica pijanaca i propalica. Ibro i Huso, kraj starog i razgrađenog muslimanskog
groblja, po kojem, u ovo ratno vreme, pasu krave. Ćutke gledaju izgažene grobove i
posrnule ili oborene kamene nišane. Tišinu prekida mlađi od njih, Huso.

- Šta je, što si se zamislio i šta li tako duboko misliš?

- Mislim nešto: kao ti umro, pa te pokopali u ovo isto groblje. A ja sjedim isto ovako i
pijuckam, ali sam. Pogledam kako iznad tebe pase krava i balega po tvom grobu, pa ću
tada reći sam u sebi: „Bože, kako se Ibro promijenio; ni onaj čovjek, ni dao Bog!“

Ćute jedno vreme obojica. A onda se javlja Ibro:

- A ja kad budem sjedio ovdje i gledao tvoj zapušten grob i iste ovakve krave kako pasu
po njemu i, ko krave, čine svoje - reći ću samo: „Isti istovetni onaj Huso kakavje uvjekbio!“

*

Peti sprat vitke osmospratne zgrade od crvene cigle. U sklopu sa desetinom sličnih
blokova povezanih parkovima i pomoćnim zgradama, ona sačinjava veliko naselje koje se
zove KAROLINSKA SJUKHUSET. U gornjim spratovima moga bloka smeštena je Klinika
za uši, grlo i nos („Oren, Nas och Halskliniken“) profesora Hambergera.

Gotovo kvadratna soba (7 koraka dužine, šest širine) sa malim predsobljem u kome se
nalaze lavabo i uzidan plakar za stvari. Sve zajedno dobrih deset koraka po dužini.
Savršena celishodnost nameštaja i bolnička čistoća svega stvaraju vrstu nove lepote.

Jedan, ali ogroman prozor (2.40 sa 1.80 m). Gleda polovinom na bledo letnje nebo,
polovinom na zelenilo parkova koji nas okružuju. U daljini, na obzorju, tanki profil gradskih
krovova i sive ili zelene kupole. Po nečem se oseti blizina mora i širina većih
prostranstava. Kad se podigne krilo velikog prozora, navaljuje kao bujica blag vazduh
lepog severnjačkog leta. Čovek se oseća kao da je u lakom ali čvrstom kavezu koji je
obešen na ivici planinskog vrha. Tu nije samo širina i sloboda vazduha i prostora nego i
snaga vremena i svega što je oko nas i što nam život čini bogatijim.

Tu je čovek kao na osmatračnici, čistoj i sa minimumom nameštaja, gde se živi kao uz
put. Misli su brze i prodorne, raznolike, ali povezane među sobom. San nekakav lak,
lagano i neosetno dolazi i odlazi; ima ga kad treba, kao i hrane i pića, a sve je
nenametljivo, besprekorno i čisto, gotovo nestvarno.

Tu beležim i sve ovo.

*